Muxía

Muxía je mjesto smješteno u Galiciji, na samom zapadu Španjolske, na obali Atlantskog oceana. Mnogi hodočasnici, nakon što dođu do Santiaga de Compostele, nastave svoj put do obale – upravo do Muxíe i obližnje joj Fisterre.

Htio sam vidjeti ocean, a s obzirom na to da sam Camino Primitivo prehodao bez problema sa stopalima i imao još 10-ak dana godišnjeg odmora – odlučio sam nastaviti hodati. Tog prvog dana do Muxíe sam prehodao 23.2 km. To mi je bio već 15 dan hodanja ukupno, pa sam dobio i prvi žulj, ali brzo sam ga sanirao. Krajolik i mjesta kroz koja sam prolazio su bili lijepi. U nekim mjestima na stupićima s oznakama puta je stajalo voće koje su stanovnici stavili tamo za hodočasnike. Noćio sam u javnom prenoćištu za hodočasnike u Negreiri. Tamo sam ručao empanadu – pogaču od 600 g punjenu bakalarom i grožđicama. Ima više vrsta tih pogača, može ih se kupiti u pekarnicama i dućanima,  a jedna pogača je dovoljna za 2-3 obroka. Baš mi se svidjela.

Drugi dan puta prema Muxíi, 16. dan hodanja od Ovieda, došao sam do Olveiroe – malog, pitoresknog mjesta. Prešao sam 33.5 km. Putem sam uživao hodajući kroz gustu šumu. Opet se pas zaletio na mene, ovog puta smo imali i bliski kontakt. Iako je ispred mene prošla grupica ljudi, zatrčao se baš prema meni. Zubima me uhvatio za gojzericu, a kako je bio baš jako velik skoro cijelo stopalo mi je bilo u njegovim ustima. Osjetio sam mu zube, ali zapravo me nije htio ugristi. Držao me tako nekoliko sekundi i pustio. Pretpostavio sam da su ga privukli moji žniranci i da se je htio igrati. U svakom slučaju, dosta mi je susreta sa španjolskim psima. Putem sam prošao pored još jednog tipičnog groblja tih krajeva. Olveiroa mi se svidjela zbog lijepih, kamenih kuća. U jednoj takvoj kamenoj kući koja je bila prenamijenjena u javno prenoćište za hodočasnike sam noćio.

Treći dan sam prehodao 32.5 km. Hodao sam jako blizu oceana, ali ga dugo nisam vidio, a onda sam do centra Muxíe hodao uz njegovu obalu, prošavši pritom uz pješčanu plažu tamo.

Došavši u Muxíu, nakon što sam našao smještaj i ostavio stvari tamo, prvo sam otišao/popeo se do vrha i vidikovca nad mjestom i uživao u pogledu.

Poznata znamenitost Muxíe je crkva na obali – Virxe da Barca Sanctuary. Taj dio Španjolske se jako dugo opirao kršćanstvu, poštivajući Keltske poganske običaje i ta je crkva posebna kao simbol zadnjeg odredišta koje su hodočasnici pokrstili, pa mnogi današnji hodočasnici nakon što dođu do Santiaga de Compostele svoj put završavaju u Muxíi. Na stupiću s oznakom puta sada je pisalo 0,0 km do kraja – nema dalje, došao sam do oceana i to je bio baš lijep osjećaj. Fascinirale su me prirodne kamene skulpture oko crkve i stjenovita obala. Zadržao sam se tamo gledajući ocean i valove koji su, iako nije bilo vjetra, povremeno bili visoki 3-4 metra. Opuštalo me slušati ih kako se razbijaju o stijene i gledati plavetnilo ispred sebe.

Prošetao sam gradom i usput otišao po potvrdu da sam uspješno prehodao i Muxíanu – dio Camina de Santiago od Santiaga de Compostele do Muxíe. Večer sam proveo u javnom prenoćištu za hodočasnike Muxía, gdje je noćenje 6 eura. Prenoćište ima veliku terasu s pogledom na ocean. Dok sam sjedio na terasi i jeo kekse, naišao je galeb, pa sam ih s njim podijelio. Bilo mi je smiješno kako, dok ja žvačem 1 keks, on brzinski proguta 3. Bilo mi je lijepo u Muxíi. Od planiranog hodačkog puta ostalo mi je još samo da odem do „kraja svijeta“ – u Fisterru.

muxía