Tuhobić – zimski uspon

Nakon što smo ispenjali više od 100 planinskih vrhova po Hrvatskoj i susjednoj Sloveniji, većinom u vlastitom aranžmanu – ohrabrili smo se za naš prvi zimski uspon. Tomislav se do sada pokazao kao odličan vodič. Ja dajem ideje gdje bi išli, ali on je taj koji radi plan i vodi izlete. Kada planinarimo sami ili s ekipom – vozi i koliko god na kraju izleta svi bili umorni – on je priseban i doslovno otkad krenemo do samog kraja, on je taj koji brine da se svi sretno vratimo doma. Svjesni zahtjevnosti zimskih uspona, nismo žurili s takvim pothvatom. Kad smo odlučili da je došlo vrijeme da se okušamo i u takvom planinarenju, odabrali smo nezahtjevnu i ne predugu, ali „pravu zimsku“ stazu– u Gorskom kotaru. Kako ga ja zovem našoj Narniji. Cilj nam je bio vrh Tuhobić.

Čim smo došli u Gorski kotar dočekali su nas magla i snijeg. Do Tuhobića postoji 5 planinarskih staza, iz različitih smjerova. Mi smo za start odabrali Gornje Jelenje (Lepenicu). U početku smo hodali širokim makadamom prekrivenim s malo snijega. Prava avantura je počela kada smo došli do raskrižja pored kojeg je raspelo.

Tamo je već bilo više snijega, a ubrzo smo došli i do strme staze koja vodi kroz šumu. Upravo na toj stazi nam je bilo najzanimljivije. Upadala sam u snijeg koji mi je ponekad bio do koljena, zabavljali smo se tražeći markacije od kojih je većina bila prekrivena snijegom, a bukova šuma je izgledala predivno tako sva bijela. Sunce koje se tada pojavilo i plavo nebo su dodatno pridonijeli idili.

Komentirali smo kako zapravo hodam bolje i sigurnije nego na nekim prijašnjim stazama. Na ovoj nismo znali što se nalazi ispod nas, po čemu zapravo hodamo. Nisam morala paziti na kamenje, korijenje, možda čak ni na nižu makiju ili grmove – snijeg je sve toliko zatrpao da sam samo hodala „po ravnom“, bez da moram gledati na što stajem i bez da zaobilazim išta. Do tada mi je bilo nezamislivo da bi mi moglo biti toplo u malo odjeće tako zimi. Na toj stazi sam spoznala da je to itekako moguće. Hodala sam bez jakne, a bez nje mi je bilo ugodno i dok sam stajala i u snijegu do koljena pijuckala čaj.

U „full zimsku opremu“ sam se vratila kada smo došli do vršnog grebena. Od tamo, pa sve do vrha smo hodali u pravim Alpskim uvjetima. Magla je sakrila sunce, a jak vjetar je nosio snijeg pa smo taj završi dio prehodali kroz mećavu. Sivo, vjetrovito i hladno je bilo i na vrhu. Snijega čak nije bilo puno jer ga je vjetar odnio, a za sobom ostavio led. Po toj zaleđenoj podlozi smo morali opreznije hodati. Vidike nismo imali, ali to nam u ovom slučaju nije bilo ni bitno. U pravim snježnim i zimskim uvjetima smo se popeli na Tuhobić i to nam je bilo dovoljno da budemo zadovoljni!

Trebalo se i vratiti. Često silasci budu naporniji od uspona i zapravo pri silasku treba biti oprezniji. Nama je silazak ovog puta bio lakši jer smo imali GPS rutu kojom smo došli, pa nismo morali puno ni gledati ni razmišljati o ispravnom putu – samo smo slijedili onaj koji smo već odradili. Nakon nekoliko sati u „Narniji“, uspješno smo došli do auta, puni dojmova i pozitivne energije. Jako nam se svidio izlet i sada znamo da ćemo se češće uputiti u takve avanture.