Menu

Ime mi je Mihaela.

Moja prva putovanja su bili kraći izleti s roditeljima, školom i odlazak k baki i djedu na more. Prvi put bez roditelja, a i bez nadzora učiteljice, na duže putovanje sam otišla s 9 godina – u Slovačku. Točnije u Visoke Tatre s agencijom koja je na skijanje vodila djecu od 14 do 18 godina. Kako sam se ja našla tamo!? Tako što sam htjela ići, a roditelji su u mene vjerovali i podržavali me u svemu – sve sam zadatke i obaveze ispunjavala odgovorno i „kao odrasla“, pa nisu vidjeli razlog da ne odem na putovanje koje me zainteresiralo, s nešto starijom djecom. Strana država, ne znam jezik, ne znam ni skijati – na kraju ništa od toga nije bilo ni bitno – snašla sam se, bilo je zabavno i tako je počelo – shvatila sam da želim putovati svuda!

Kao djetetu vožnja automobilom mi je redovito zbog mučnina bila traumatična – znalo mi je biti loše još pola sata nakon što bi stigla, ali to me nikada nije sprječavalo da putujem – odredište/cilj je bio važniji. U međuvremenu sam se toliko navikla na vožnju da auto zovem svojim pokretnim domom i zapravo mi je na putovanje najdraže ići baš tako jer su opcije da zastanem negdje, vidim i posjetim „još nešto“ usput uvijek otvorene i često ih koristim. Redovito je samo putovanje do određenog odredišta avantura.

Veliki sam gurman i ponekad zbog neke ukusne hrane odem u neko mjesto ili grad. Ponekad otputujem na neki koncert ili na izložbu.  Volim gradove koji imaju povijest. Obožavam hrvatsku obalu, poluotok Pelješac i otoke od kojih bi izdvojila Vis, Hvar i Brač. Aktivno planinarim pa je većina mojih putovanja i izleta povezana i s posjetom nekom planinskom vrhu. Volim fotografirati i često s fotićem u rukama nisam najbolje društvo jer „odlutam“ za nekim detaljima. Osim putovanja volim i povratke svom domu u kojem me, ako nije putovao sa mnom, dočeka moj dečko (naći će se tu i poneki njegov članak). Koliko god to neobično zvučalo kućni sam tip osobe – volim sate provoditi čitajući, izmišljajući razna jela i radeći deserte, volim pripremati ručkove za prijatelje, slagati puzzle…

Obožavam planirati, raditi rasporede kada, gdje, što, uz plan A, imati i plan B i unatoč često pretrpanom rasporedu ostaviti opcije da uvijek bude vremena i za neke neplanirane odluke. Za putovanje kakvo god sam uvijek spremna – doslovno imam torbu s osnovnim stvarima koju, ako treba „krenuti odmah“ pokupim i mogu ići, a dodatne torbe, opremu i/ili kofere po potrebi pakiram rekordnom brzinom.

U međuvremenu sam stvarno odrasla, ali nikada neću toliko odrasti da prestanem biti znatiželjna i da mi negdje bude dosadno.

* Update: Od 2020. sam mama – svašta nešto se promijenilo, ali opet i nije – nastavljam đirati, ali od sada uvijek s “pojačanjem”.

Tijelom na Velebitu, glavom u oblacima