Park prirode Biokovo – Vošac i Sveti Jure

Piše Mihaela

Biokovo je najveća planina Dalmacije. Zbog svog specifičnog reljefa kojeg čine brojne vrtače, škrape i jame, zbog životinjskih i više od 40 endemičnih biljnih vrsta kojima je dom i prekrasnih vidikovaca, od 1981. godine je proglašeno Parkom prirode. Najviši vrh Biokova je Sveti Jure (1762 m) do kojeg osim planinarskih staza, vodi biokovska cesta (duga 23 km) – najviša hrvatska prometnica.

Park prirode možete posjetiti pješice (planinareći), biciklom, motociklom, automobilom i turističkim kombi – busevima. Imajte na umu da je Biokovo surova planina, čak i kad djeluje pitomo. Prije nego se uputite u njegova prostranstva, dobro se informirajte. Izlete birajte ovisno o svojoj fizičkoj spremi i vremenskim prilikama. Brojne planinarske, pješačke i poučne staze, vidikovci, botanički vrt Kotišina, alpinistički smjerovi za slobodno penjanje te nekoliko restorana i konoba koji nude domaće specijalitete – na vama je da odaberete gdje i kako ćete provesti svoje vrijeme na Biokovu. Mi (dečko, prijatelj i ja) smo se odlučili za planinarsku turu – posjetiti vidikovac Štrbinu i vrhove Vošac i Sveti Jure. Ako niste planinar u formi – neka vam takva tura ne pada na pamet! Te tri lokacije se mogu posjetiti i odvojeno ili na drugi način – koji ne uključuje svladavanje tolike visinske razlike i 11 sati hodanja.

Nemoguće je biti u Makarskoj, a da vam pogled ne bježi na Biokovo, posebno na jedan njegov istureni vrh. Baš taj vrh, koji vam je ako ste ikada šetali makarskom rivom, kupali se na nekoj plaži tamo ili samo prošli kroz grad, ukrao pozornost – je Vošac (1422 m). Osim što je upečatljiv i popularan vrh za posjetiti, Vošac je i važna točka na Biokovu jer preko njega vode 2 glavna pješačka prilaza iz Makarske prema Svetom Juri. Najstarija staza za uspon na Svetog Juru vodi od zaseoka Makar do Štrbine, preko Vošca. Taj put do Vošca je dug i naporan jer savladava veliku visinsku razliku. Druga staza iz smjera Makarske, preko Kotišine je podjednako zahtjevna, ali Vošac je vrlo lako dostupan ako na njega krenete iz unutrašnjosti Biokova. Pored napuštene kuće pod Vošcem završava jedan krak biokovske ceste od kuda je do vrha dovoljno pola sata lagane šetnje.

Zahtjevniji putevi su u pravilu zanimljiviji, ali nisu za svakoga i u svakoj prilici. Prvo zanimljivo odredište putem, gdje smo se duže zadržali, je bio vidikovac Štrbina, gdje se strma staza iz Makra spaja s onom iz Kotišine. Gledati Biokovo iz Makarske, njegove stijene koje se strmo i visoko izdižu tako blizu moru je fascinantno, ali još je fascinantnije stajati „na rubu“ tih stijena i gledati Makarsku pod sobom. Pogled na grad je bio odličan, na otok Brač isto, na Hvar iako je blizu nešto slabiji, a Vis, Pelješac i Korčula su već bili u priličnoj sumaglici. Bura se očito strmoglavila samo do Makarske i do tamo „raščistila“ vidljivost do savršenstva. Upravo zbog bure sam, unatoč tome što je ljeto, bila u dugoj majici s kapuljačom. Osim prema Makarskoj i otocima, zanimljiv pogled je bio i na Vošac jer se sa Štrbine ističe strmina stijene kojom se spušta prema moru.

Vošac

Nakon 20-ak minuta hoda od Štrbine smo stigli do Vošca i istoimene kamene kuće na vrhu, koja je planinarski dom. Pogled s vrha je široko otvoren prema moru i priobalju, ali ja sam se nekako više orijentirala na pogled prema unutrašnjosti Biokova, točnije na Svetog Juru. Djelomično zato što sam se sa Štrbine „nagledala morske strane“, a djelomično zato što sam gledala prema novom cilju koji je, unatoč prostranstvu krša koje se nalazi između, s Vošca izgledao blizu.

Izgled često vara. S Vošca smo se spustili do ranije spomenutog kraka biokovske ceste i napuštene kuće pod Vošcem, gdje je bilo dosta automobila i turista koji su s te strane krenuli prema njemu. Mi smo prešli cestu i opet se našli na planinarskoj stazi, sami u svom svijetu na putu do Svetog Jure.

I onda je počelo, gore – dolje – gore – dolje – gooore – doooolje…i tako k’o da nema kraja! Sveti Jure je povremeno izgledao kao da nam je pred nosom, a povremeno ga uopće nismo vidjeli. Staza zbog vrtača ne vodi „ravno“, već se spušta u njih, pa izlazi, pa ih obilazi. Malo smo bili u šumom obrasloj vrtači, malo na kamenjaru i golim stijenama i tako sve dok nismo došli do ceste i planinarske kuće pod Svetim Jurom. Uslijedio je završni uspon koji je bio nešto zahtjevniji jer vodi po stijeni osiguranoj užetom. Na polovici, misleći da smo još samo koji korak od toga da stanemo na najviši vrh Biokova, došli smo do dijela gdje se staza “prelama” i shvatili da imamo još toliko hodanja po stijeni! Jao, koji vrh! Čitav dan nam je „tu negdje blizu“, a stazi do njega nikad kraja! Upravo ću po tome zapamtiti Svetog Juru.

Sveti Jure

Na sam vrh se zapravo ne može stati, jer se na njemu nalazi radio – televizijski odašiljač visok 90 m. Vrh tog odašiljača je najviša točka u Hrvatskoj (1859 m). Na Svetom Juri se nalazi i istoimena crkvica. Pogled je otvoren na sve strane. Prema unutrašnjosti na Zabiokovlje, a prema moru na Makarsko primorje, poluotok Pelješac, južnodalmatinske otoke… Kada je vrijeme vedro preko mora možete vidjeti i obrise Apeninskog gorja u susjednoj Italiji. Mi nismo imali baš dobru vidljivost, naprotiv. Iako je cijeli dan vrijeme bilo sunčano i lijepo, dok smo bili na Svetom Juri je bilo nekako oblačno. Čak smo pomislili da bi mogla pasti kiša. Iz tog razloga se na vrhu nismo dugo zadržali, jer nas je čekao još dalek put natrag. Kiše ipak nije bilo, čim smo se malo spustili smo opet ušli u „zonu lijepog vremena“. Vrh Sveti Jure se nalazi na granici mediteranske i kontinentalne klime. Zbog toga i svoje visine je jedna od najhladnijih točaka Hrvatske. Često je prekriven snijegom i ima prosječnu godišnju temperaturu od 4 stupnja Celzijusa.

Iako smo već bili umorni, povratak je bio lakši. Biokovo me iznenadilo brojem vrtača kojih stvarno ima posvuda. Neke od njih su obrađeni vrtovi, što baš lijepo izgleda. Iznenadilo me i svojim šumovitim dijelovima jer šumu i hladovinu nisam očekivala, stazama u unutrašnjosti koje mi nisu bile zahtjevne. Svejedno, prevrtljiva je to i prostrana planina u kojoj je lako precijeniti svoje mogućnosti. Čak i biokovska cesta koja je najlakši način za doći do vrha nije lagan način i nije za svakog vozača. Jednotračna je, uska i strma. Proširenja za mimoilaženje su česta, ali u doba ljetne turističke sezone je i vrlo prometna. Ako niste vješt vozač i nemate strpljenja razmislite želite li se osobnim automobilom uputiti tim putem. Mi smo se za svoj dan na Biokovu puno ranije počeli pripremati (što fizički, što informirajući se). Ponekad je dovoljna i kraća priprema, ali potrudite se čak i kada je to turistički, da na Biokovo idete spremni. Mi smo u svom danu uživali i sigurno ćemo se toj planini još vraćati.