Hrvatske planine – Biokovo

Biokovo – planina koja me redovito ostavlja bez teksta, koja me sposobna izludjeti i često je ne volim, redovito me iznenadi, zadivi, često je i obožavam… Biokovo je jedina planina u Hrvatskoj oko koje se sama sa sobom ne mogu dogovoriti jel’ mi draga ili nije – jer se moji osjećaji vezani uz nju redovito mijenjaju.

Moja priča s Biokovom je počela godinu dana prije nego sam počela planinariti. Čekajući trajekt za Brač šetala sam Makarskom i uživala u pogledu na grdosiju koja joj „čuva leđa“. Divila sam se. Pogled mi je stalno bježao na Vošac, iako tada nisam ni znala da se vrh tako zove. S obzirom na sve priče koje sam čula o nesrećama po Biokovu i na činjenicu da su mi doktori zbog stanja mojih koljena zabranili planinarenje – Biokovo mi je izgledalo nepristupačno i nedostižno, ali ponekad se u životu stvarno dogode stvari koje nikako ne očekujete. Tako se meni dogodilo da sam samo godinu dana nakon te šetnje Makarskom, s Vošca Makarsku gledala pod sobom. Bio je to najljepši pogled. Ne samo zato što je stvarno lijep nego i zbog osjećaja koji se stvorio u meni. Kakva čuda su moguća – ja planinarim i to ni manje ni više nego po Biokovu!

• 

• 

Taj dan sam shvatila da to „strašno Biokovo“ i nije tako strašno. Unutrašnjost mu je zapravo puno pitomija. Uživala sam hodajući od Vošca do Svetog Jure. Da, taj dan sam stala i na najviši vrh Biokova. Iznenadila sam se nezahtjevnom, lijepom stazom na kojoj je povremeno bilo i hlada (kojeg tamo nisam očekivala). Nas troje Željezničaraca, svi friški planinari, smo komentirali kako je Biokovo divno i kako je zapravo lagano planinariti stazom kojom smo išli. Sveti Jure nam je redovito bio na vidiku i izgledao blizu. Taj dan smo upoznali i čuvene biokovske vrtače.

• 

U početku su nam bile zanimljive za vidjeti. U nekim manjima su bili uređeni vrtovi, što stvarno lijepo izgleda. Što smo više hodali do Svetog Jure, postale su nam manje zanimljive, do te granice da smo se pitali „pa ima li im kraja!?“. Sveti Jure, ispostavilo se, nije baš tako blizu jer put do njega vodi preko vrtača – neke je trebalo obići s jedne, neke s druge strane, u neke se trebalo spustiti, pa se popeti natrag, gdje odmah nastupa nova koju treba nekako zaobići…i tako dok ti se ne zavrti u glavi! Vrh nam je ponekad izgledao kao da nam je pred nosom, a ponekad toliko daleko kao da nikada nećemo stići na njega. Hm, koliko god pitoma i lijepa ta staza bila, ipak nije tako lagana kako nam se učinila. Unatoč napornom planinarskom danu bili smo ponosni što smo stali na Vošac i na Svetog Juru i sretni što smo upoznali i drugo, pitomije, ali ne i bezopasno, lice Biokova.

• 

• 

Dogovorili smo se da ćemo se Biokovu svakako vraćati. Toj odluci je doprinio i izlet na vrh Sveti Ilija iznad Gradca – posljednji visoki vrh u Biokovskom masivu – do kojeg smo hodali lijepom građenom stazom, a dijelom i otvorenim terenom i kamenjarom koji nije zahtjevan. Svidjelo mi se planinariti do Sv. Ilije, iako nam pogled s vrha zbog sumaglice nije bio baš dobar.

• 

• 

Potrudila sam se vratiti Biokovu već nešto malo više od godinu dana kasnije, krajem ljeta/početkom jeseni. Iako takva razdoblja nakon turističke sezone zapravo najviše volim provoditi u Bristu na praznoj plaži – plažu i more sam stavila u drugi plan. Biokovo mi je „iza leđa“ – a to znači da se ujutro planinari, a na plaži se odmara popodne. Te sam godine planinarila jugoistočnim dijelom Biokovskog masiva. Popela vrhove Sutvid, Sokolić, a planinarila sam i po Zabiokovlju – po Matokitu, grebenskom stazom od Vrgorca do vrha Sv. Rok.

• 

• 

Kako je to prošlo? Tako da sam na plažu ponekad stigla kasno popodne, da sam jedan dan otišla na jednodnevni izlet na Hvar samo da se „maknem od tog Biokova“ i da mi je, iako nisam nikakav poznavatelj glazbenog opusa Miše Kovača (neka me obožavatelji ne požele spaliti na lomači)  – po povratku u kontinentalnu Hrvatsku, dok sam planinarila po Hrastovičkoj gori, kroz glavu prošao stih „Poljubi zemlju po kojoj hodaš…“! Dalje ni ne znam kako pjesma ide, ali ne samo da sam se sjetila stiha, nego mi je stvarno i došlo da legnem i grlim i ljubim napokon zemljanu podlogu. Dosta mi je kamenjara, biokovskih hrptova, škrapa, otvorenih terena i sunca… Lijepih vidika ima i s drugih planina, a do tih vidika se redovito ne trebam „ubijati“. Što me uopće tjeralo na to Biokovo?!

• 

• 

Posebno me izmorila staza do Sokolića. Uspon do prijevoja je strm, ali ništa novo kada je planinarenje Biokovom s morske strane u priči. Taj dio mi nije bio problematičan. Problemi su počeli kada je svladavanje samo kilometar duge grebenske staze do vrha potrajalo – jer sam balansirala hodajući po klimavom kamenju, izbjegavajući škrape, pazeći da ne zapnem za koji korijen niske makije i da ne padnem u provaliju koja većim dijelom prati stazu. Na stazi je bio i pauk vučjak – naša verzija tarantule – pa svima koji se boje pauka, upozorenje – ima takvih tamo i pazite da se, kad napokon svladate sve prepreke te staze, ne uplašite pauka i od straha odskočite jer ćete pasti s tog grebena „ravno u more“!

• 

• 

Nakon toga se dogodila pauza. 3 godine nisam planinarila po Biokovu. Prvo sam ga namjerno izbjegla – tako što smo dečko i ja odlučili ljetovati na Visu – da budemo što dalje od „napasti“ da nam padne na pamet planinarenje Biokovom, a druge dvije godine zbog problema s koljenom nisam mogla jedno vrijeme ni hodati, a planinarenje nije bilo nikakva opcija. Čak sam se našla pod Biokovom – opet u Bristu i Makarskoj. Ekipi sam iskomentirala da prvi puta nisam nesretna zbog toga što ne mogu normalno hodati – jer bi otišla na Biokovo, a ovako je to bilo nemoguće. Onda mi je krajem prošle godine počelo nedostajati. Hm, jesam li toliko očajna što ne mogu planinariti i luda da mi čak i Biokovo nedostaje!? Ili mi je ipak draga ta planina, a prošlo je već neko vrijeme da nisam hodala njezinim prostranstvima?

U studenom sam se ponovo našla u Bristu. S obzirom na to da moj oporavak od operacija koljena još traje, ali već prilično dobro hodam, nagovorila sam dečka da ipak odemo na Biokovo. Bila sam svjesna da će mi trebati više vremena nego bi mi trebalo dok sam bila u formi i da neće biti lako, ali jednostavno nisam mogla ne pokušati. To je završilo tako da opet obožavam Biokovo! Cilj je bio Kimet.

Putem je naravno opet bilo kamenjara, vrtača gdje god se okreneš i hodanja po klimavom kamenju i stjenovitim policama. Na završnom, strmom usponu, sam počela osjećati lagani umor, ali dolaskom na vrh ispunila me ogromna količina pozitivne energije zbog koje se sve zaboravi.

• 

• 

• 

S vrha se pruža, meni osobno, jedan od najljepših vidika s hrvatskih vrhova. Iako me poprilično izmorio taj izlet, uživala sam u sunčanom danu provedenom u carstvu vrtača, u susretu s poskokom koji se sunčao na grani i divokozama koje su nam se približile više nego ikada prije (obično brzo pobjegnu).

• 

• 

Naravno, planirani dio dana proveden na Biokovu se pretvorio u gotovo cijeli dan – ništa novo da „kasnimo“ s te planine. Čak i kada smo odradili uspon i silazak, na biokovskoj cesti smo imali susret s krdom krava i bikovima koji nisu imali apsolutno nikakvu želju maknuti se s ceste. Pa smo se gledali jedno pola sata. Taman kada smo ekipu koja nas je čekala u Makarskoj nazvali i sretno izjavili „isplaninarili smo svoje, sjeli u auto i evo nas za 30-ak minuta“, morali smo ih nazvati da im kažemo da su se stvorile nove prepreke po putu i da će nas ipak još malo pričekati.

Plan je bio da zajedno ručamo, ali ručak se pretvorio u večeru, za kojom je prijatelj u čijem restoranu redovito jedemo izjavio „ne volin Biokovo, ma mrzin ga“, ispričao nam svoje dogodovštine koje mu je Biokovo priredilo i dodao da bi ga trebalo „bagerima poravnati“! Dio ekipe ga je gledao u nevjerici, a moj dečko se nasmijao – vjerojatno se pitajući kako meni, u trenucima dok me „Biokovo ubijalo“, ta izjava nije pala na pamet! Da, ja sam znala o čemu priča i u potpunosti ga shvaćala.

Biokovo je planina koja svakakve emocije može izvući iz osobe. Za Biokovo svakako vrijedi ona izjava „što te ne ubije to te ojača“. Tamo nema lagane staze, koliko god se neka učinila takvom. Tamo i kada je u Makarskoj sunčano i +30 te dočeka 15 stupnjeva i bura. Tamo kada pomisliš da je neki detalj uspona zahtjevan – ispadne da baš taj ipak nije, ali taman kada sve odradiš i misliš da je gotovo – dočekaju te krave i opet ne možeš tempom kojim si planirao otići s te planine. Biokovo je divlje i uvijek spremno da te iznenadi. Što ću misliti o njemu iduće godine? Saznat ću dok ću pomicati svoje granice planinareći opet na neki od njegovih vrhova.