Zipline – Pazi medo

Pazi medo je najduži Zipline u Hrvatskoj, a sa svojih 1700 metara dužine i brzinom do 120 km/h jedan je od najdužih i najbržih u Europi.

Kad ne možeš hodati – leti. To mi je nekako stalno prolazilo glavom u razdoblju kad sam zbog problema s koljenom bila prilično nepokretna. Zipline Pazi medo je (za sada) i jedini Zipline u Hrvatskoj tokom kojeg je tijelo u ležećem/ispruženom položaju – jedinom u kojem sam zbog gubitka opsega pokreta, nemogućnosti da savinem nogu i da sjedim, mogla biti. Svejedno, strpila sam se da odradim 3 operacije koljena i gotovo čitav oporavak i tek onda se javila Pazi medo ekipi da rezerviram svoj prvi Zipline let.

Dolazak u Rudopolje

Opet nisam nikog zvala sa sobom, ali znajući za moju želju prijateljice su mi se odlučile pridružiti. I moj dečko je rekao „kad ćete ići – računajte i na mene“. Svima nam je to bio prvi Zipline i veselo smo se uputili u smjeru Like.

Po putu je bilo svega pomalo. Neki su kasnili, kavopije su ostale bez kave, prijateljica je zaboravila novac pokupiti s bankomata (ali ga je pošteni nalaznika vratio), svi skupa smo se zaćaskali i promašili jedno skretanje… Unatoč svemu na kraju smo čak i prije dogovorenog vremena uspješno došli u Rudopolje, Vrhovine, do info pulta. Uz Zipline tamo je i penjalište. Ima se gdje sjesti i biti vani, a unutra je srdačna ekipa kod koje se kupuju karte, po želji dogovori snimanje leta, dobiju sve info i oprema. Postoji mogućnost i da probate neku od poznatih ličkih rakija. Nakon što smo ispunili izjavu o pristanku na let i nakon što su nas „upakirali“ u opremu, spustili smo se do kombija koji nas je odvezao na 5 minuta vožnje udaljen start.

Moj dečko je odlučio startati zadnji, sve nas ispratiti. Dogovor je pao da ja startam treća. Njih je sve malo mučila strmina spusta koja sa starta izgleda prilično velika. Mene je gledajući cure kako se spremaju mučilo hoću li ja to zbog stanja svoje noge stvarno moći. Cure su se spustile i došao je red za moje zadnje pripreme.

Priprema i start

Prvo sam rekla koliko sam teška, što je važno zbog dodavanja utega. Bilo je vjetrovito, pa nam je bilo rečeno da možda nećemo moći stići do cilja. U tom slučaju ćemo dobiti uže s kojim će nas ekipa koja je na cilju povući. Nakon toga sam napomenula koji problem s koljenom imam. Dečki koji su odrađivali sa mnom te zadnje pripreme su bili odlični – rekli su da će mi bez problema prilagoditi pripremu. Mogu savinuti nogu, ali polako i nekad mi treba pomoć, međutim oni su sve odradili. Dio koji sam trebala odraditi s obje noge prebacili su na lijevu i desnu sam samo umetnula! Pih, da sam znala da je to sve tako moguće, stvarno sam i u razdoblju kad s desnom nogom nisam mogla ništa – mogla letjeti! To je to – popravila sam kacigu, stavila naočale, dobila utege, pokačili su me i na „Spremna?“ sretna rekla „jesam, idem“ i krenula!

Prvi dio je najstrmiji i najbrži i taj prvi dio mi je bio najbolji! Leti se iznad šume, jednim kratkim dijelom i kroz šumu i to mi je bilo predobro! Sajlu uopće nisam osjetila, što mi se isto baš svidjelo. Imala sam predrasude da ću osjetiti kako „visim“ i kako me ta sajla usporava, ali kao da je nije bilo. Osjećaj je bio kao da stvarno letim (iako su mi ruke morale biti sklopljene na leđima). Divno! Kasnije se prelazi iznad livade i vrlo brzo, po meni prebrzo dođe do cilja. Vjetar me u jednom trenutku negdje na pola puta malo zaljuljao, čime sam sigurno malo izgubila na brzini, pa sam se pred kraj pitala hoću li uspjeti doći do cilja. Ne da sam uspjela, nego su mi cure rekle da sam brzinski uletjela!

Kad me ekipa otkačila i dok smo čekale mog dečka da doleti, saznala sam da jedna od prijateljica nije uspjela doći do kraja. Druga je uspjela, ali je zbog vjetra pred kraj išla jako sporo. Moj dečko isto nije uspio, ali on je imao posebno idiličan let. Osim pogleda na ličku šumu, cvjetne i zelene livade i kućice, iznad cestice je preletio taman kada je onuda prolazio kamion s drvima koji mu je potrubio kako bi ga pozdravio. Dečki na cilju su komentirali da mu za potpunu idilu na pašnjaku samo nedostaju poniji (kojih ponekad tamo stvarno i bude). To je to – svi smo odradili svoj prvi Zipline let! Netko manje, netko više uspješno, netko s manje, netko s više oduševljenja.

Odlično iskustvo. Nakon što smo se u prostoru info pulta malo odmorili ćaskajući o dojmovima, krenuli smo dalje. Naš izletnički dan u Lici nije ni blizu bio gotov. Na ručak smo otišli u 15-ak minuta vožnje udaljen Sinac. Tamo smo gledajući u ovce koje su pored nas pasle i meketale, ručali u pizzeriji Ruspante i posjetili Majerove mlinice.

Izletnički dan još nije gotov

Dan smo počeli s kacigama na glavama i završili s kacigama – u Baraćevim špiljama. Bio je to još jedan divan dan, a detaljnije kako smo se proveli na izvoru Gacke i u Baraćevim špiljama pročitajte u sljedećim člancima.