Gradić u Koprivničko – križevačkoj županiji i nije neka, onako na prvu, primamljiva turistička destinacija – međutim, ima se i tamo što vidjeti. Kad sam svom dečku rekla da s prijateljicama idem u Đurđevac upitao je „po kog’ vraga?!?“, a na moj odgovor „pa na izlet“, s upitnicima nad glavom i podsmijehom je iskomentirao „ponavljam, po kog’ vraga“ ?! Izraz njegove zbunjene face mi je bio smiješan, al’ sam mu ozbiljno odgovorila da je tamo trenutno izložba Hommage a Picasso koju želimo vidjeti, da Đurđevac ima utvrdu Stari grad, unutar koje je i Interpretacijski centar Picokijada, a u blizini je i Hrvatska Sahara… Nije ga to moje objašnjenje baš oduševilo. On i dalje smatra da ja u svemu nađem razlog za izlet, kad treba i kad ne treba.
Slično iskustvo je imala i prijateljica kad je svojoj ekipi rekla da će nedjelju provesti u Đurđevcu. Pitali su je što je baš sve obišla da više ne zna kud bi, pa ide tamo? Kako su svi u krivu! Neka im bude! Mi smo povele još jednu našu istomišljenicu i u Đurđevcu provele jedan lijep dan – vidjele izložbu, posjetile muzej, podružile se sa životinjama i fino ručale. Ne, nije Đurđevac spektakularan, ali je lijep gradić koji svakako vrijedi posjetiti.
Utvrda Stari Grad
Nekad važna obrambena utvrda iz 14. stoljeća danas je spomenik kulture Republike Hrvatske i jedna od najsačuvanijih utvrda gotičko – renesansnih obilježja u kontinentalnom dijelu Hrvatske. Najveći povijesni značaj je imala za vrijeme prodora Osmanlija, koji je unatoč učestalim napadima nisu uspjeli osvojiti. Danas je prostor unutar kojeg se smjestio Muzej Grada Đurđevca, te restoran i pivnica Stari grad.
Nakon što smo auto ostavile na velikom parkingu (koji se ne plaća) pored utvrde otišle smo do info pulta i suvenirnice koji se nalaze na 1. katu. Tamo smo kupile ulaznice i utvrdu krenule obilaziti od potkrovlja prema dolje. U potkrovlju se održavala izložba Hommage a Picasso, zbog koje smo baš u tom razdoblju došle posjetiti Đurđevac. Inače su tamo umjetnička djela koja je donirao Ivan Lacković Croata, što vjerujem isto vrijedi pogledati.
Izložbeni prostor mi se baš svidio, pa smo odmah na ulazu napravile jednu fotku, a onda svaka svojim tempom krenule u obilazak. Iznenađene lijepim prostorom i znatiželjno gledajući izložena djela, nismo odmah baš „sve“ vidjele. Točnije, ja sam tek nakon 10-ak minuta i nekoliko pogledanih radova uočila da je na zidu i oznaka da je fotkanje zabranjeno! Ok, nismo planirale nikakva „naslikavanja“, ali pored nekog djela koje nam se posebno sviđa bi sigurno napravile fotku, pa sam se vratila do cura da ih upozorim da ništa od toga! U početku su bila izložena Picassova djela, a izložba se nastavila radovima Andyja Warhola, Hanrya Moorea, Victora Vasarelyja… U svijetu umjetnosti – Picassovih grafika, nadrealizma, apstraktnog ekspresionizma, pop – arta, op – arta i lirske apstrakcije smo se zadržale sat vremena.
Obilazak smo nastavile na 1. katu utvrde. Nakon kupovine magneta u obliku pijetla, jer ipak smo u gradu Picoka, otišle smo u „Interpretacijski centar Picokijada“. Legenda kaže kako je turska vojska na čelu s Ulama – begom u svojim silnim pohodima naišla na neočekivani otpor Đurđevčana. S obzirom na to da ih nije uspio poraziti, Ulama – beg se odlučio na dugotrajnu opsadu utvrde kako bi vojnike i sklonjeni puk, zatočene u Starom gradu, izgladnjivanjem natjerao na predaju. Municije više nisu imali, a i hrane je doista nestalo, ostao je samo jedan mali pijetao – kako Đurđevčani kažu „picok“.
U toj gotovo bezizlaznoj situaciji jedna je starica predložila kapetanu grada da taj „zadnji zalogaj“, pjetlića koji ionako ne bi bio dovoljan da ih sve nahrani, topom ispali u turski tabor, što je on i učinio. Misleći kako hrane imaju u izobilju i kako se tim činom izruguju njemu i njegovoj vojsci, Ulama – beg napušta bojište. Đurđevčanima kao svoju kletvu ostavlja naziv „Picoki“, koji oni danas kao podsjetnik na svoju mudrost i snalažljivost s ponosom nose.
U muzeju smo se pobliže upoznale s poviješću Đurđevca, a audio – vizualni dio izložbe posvećen Legendi o Picokima nam se posebno svidio. Prilično smo se nasmijale kad se pred nama iz mraka stvorio glasan i za borbu spreman turski vojnik. Iznenadio nas je, pa su nas nasmijale naše vlastite reakcije na njegov uzvik!
U prizemlju utvrde, u restoranu i pivnici Stari grad smo kupile ulaznice za posjet Hrvatskoj Sahari, a izlet završile na večeri, na terasi unutar utvrde. Ambijent je bio jako lijep i ugodan. Iako restoran nudi autohtonu enogastronomsku ponudu, inspirirana izložbom naručila sam pileće rolice u sangriji, a kao desert profiterole. Narudžbu smo malo duže čekale. Učinilo nam se da se konobari ne snalaze baš najbolje i da koordinacija svega malo zapinje, ali nismo im to uzele za zlo. Taj dan su u Đurđevcu bile Smotre zborova. Dio zboraša koji su imali pauzu je sjedio nekoliko stolova dalje od nas i čekajući narudžbu su zapjevali. Višeglasno muško i žensko pjevanje laganih, poznatih nam glazbenih klasika je svima uljepšalo večeru i skrenulo pozornost s čekanja hrane.
Sve što smo naručile, kad je na kraju stiglo pred nas je lijepo izgledalo, lijepo mirisalo i bilo ukusno. Baš smo uživale. Uz ulaznicu za „Saharu“ se dobije 5% popusta na cjelokupnu narudžbu u restoranu. Mi smo to vidjele tek kad smo se vratile kući, ali nema veze jer su cijene tamo stvarno pristupačne. Čak ako se i izuzme posjet izložbi i muzeju, isplati se doći u Stari grad i u tom lijepom prostoru nešto pojesti, popiti i uživati u dojmu da ste u nekom drugom, davnom vremenu…
Hrvatska Sahara
Đurđevački pijesci su geografsko – botanički rezervat u istočnom dijelu Đurđevca. Iako je to područje sada pošumljeno niskim drvećem i grmovima, te živoga pijeska više nema, svejedno se smatra jedinom hrvatskom pustinjom. Dio tog pijeska je prevezen u blizinu utvrde Starog grada i napravljena je Hrvatska Sahara čiji su najpoznatiji stanovnici deve! Osim njih tamo su i ljame, koze, jarčevi, magarci, konji, poneki pjetlić te biserka. Iako su meni jedne od dražih životinja koze i njih sam odmah otišla pozdraviti, a razveselila sam se vidjeti i biserku, pticu koja inače ne živi u ovim prostorima, deve su me osvojile!
Smiješne su mi tako visoke i jake dok hodaju na dugim tankim nogama, a imaju i prilično zanimljive izraze lica. Velike su, a umiljate, kao neke ogromne plišane igračke! Čovjek koji radi tamo nam je rekao ponešto o svakoj. Jedna deva, jednogrba je, za sada, odvojena od ostalih – saznali smo da je to Tomica! Iako ne voli društvo drugih deva,Tomica je skroz umiljat prema ljudima! Sve ostale životinje su isto naviknute na ljude. Tu nije situacija kao u ZOO-u, već je atmosfera nekako domaća i svakoj životinji se može pristupiti.
Domaćin nam je osim o devama dao informacije i o ostalim stanovnicima Hrvatske Sahare, o endemima Đurđevačkih pijesaka i općenito o Đurđevcu. Stvarno ima znanja o svom poslu i radi ga s ljubavlju i to se osjeti. Dan je bio baš jako sunčan i vruć, na kraju smo svi komentirali da imamo skoro i pustinjsku temperaturu tamo. U jednom trenu sam pomislila „ok, osjećam kako tamnim (ja tako lako dobijem boju, bez da se dugo sunčam). Osjećam kako dobivam nijanse i kako mi ostaju tragovi naramenica od haljine! Došlo je vrijeme da krenemo. Bilo nam je lijepo u Hrvatskoj Sahari i u Đurđevcu općenito – vratit ćemo se!
Dalí u Đurđevcu
Nije dugo trebalo da Đurđevac ugosti još jednu veliku izložbu i da se vratim tamo. Ovoga puta je sa mnom išao moj dečko, onaj s početka priče o Đurđevcu, koji nije vjerovao da je taj grad zanimljiv. E, pa promijenio je mišljenje. U Muzeju Grada Đurđevca je trenutno (od 26.4 – 31.10.2019.) izložba Salvador Dalí – Recepti za besmrtnost.
To je 3. puta u zadnjih godinu dana da tamo imamo priliku vidjeti djela velikana svjetske umjetnosti i uz posjet Hrvatskoj Sahari svakako razlog da se Đurđevac nađe na listi mjesta za posjetiti. Uživala sam gledajući djela svog omiljenog umjetnika. Izložbom su obuhvaćeni njegovi grafički radovi, plakati, akvareli, litografije, radovi u tušu, suhoj igli i olovci… – sveukupno 123 djela. Moj dečko se htio upoznati s devama, pa sam opet posjetila i Hrvatsku Saharu. Dan naravno nije mogao proći ni bez ručka u restoranu i pivnici Stari grad. Osim hrane, koja je opet bila veoma ukusna, svidjelo mi se i što na kraju jelovnika postoji popis sastojaka za svako jelo koji pojedincima izazivaju alergije i/ili intoleranciju. Bio je to još jedan dan u kojem sam uživala.
Dodatne info:
2 komentara
Ines
9. lipnja 2020. u 13:48Sahara je super za s klincima otići! 👍
Antonija Žabić
3. veljače 2022. u 13:38Hrana je za polizati i to već dok gledam fotke 😀