Vis

Vis je naseljen već od 3. tisućljeća prije Krista. Tim  srednjodalmatinskim otokom su se izmjenjivali brojni vladari. Skoro pola stoljeća je bio i zatvorena vojno – pomorska baza. Zbog svega toga ima zanimljivu povijest, očuvanu tradicionalnu arhitekturu i običaje te posebno očuvanu i lijepu prirodu.

• 

• 

Googlajući uvalu Malu Stinivu na Hvaru, naišla sam na slike Stinive koju u svom posjetu Hvaru, koji ima i Velu Stinivu, nisam uočila. Prvo sam pomislila „ma, jel’ moguće, prešla sam Hvar uzduž i poprijeko i da sam ovakvu uvalu uspjela fulati!?“. Onda sam otkrila da postoji i Stiniva na Visu. To je bio dovoljan razlog da se Vis odmah nađe na mojoj listi mjesta za posjetiti. Dečku i meni je bilo teško zamisliti da čitav odmor provedemo na jednom mjestu, „zatočeni“ na jednom otoku, prilično izoliranom i dalekom od obale, pa smo za Vis odvojili samo tjedan dana. Pomalo smo se pitali hoće li se dogoditi da ćemo za vrijeme odmora stvarno odmarati – ležati na plaži i ne raditi išta… Jer nije Vis velik otok, bilo je za očekivati da ćemo ga brzo „pregledati“. Veselili smo se nepoznatome, novom otoku, a vjerojatno i novom načinu odmora.

Pripremajući se za put moj popis svega što želim posjetiti na Visu bivao je sve veći, a sada mogu reći da nam ni duplo više vremena provedenog tamo ne bi bilo previše. Vis je fascinantan. Na tako, zapravo malom prostoru se krije toliko prirodnih ljepota i mjesta koja se jednostavno ne smije propustiti. Bilo je ljenčarenja na plaži, ali ne toliko koliko smo mislili da će biti.

Grad Vis

Nakon 2 i pol sata vožnje trajektom iz Splita prvo gdje smo stigli na otoku Visu je grad Vis. To je centar otoka smješten na njegovom sjeveroistoku, u velikoj duboko uvučenoj uvali. Centrom grada dominiraju ljetnikovci, utvrde i palače. Nas se posebno dojmio poluotočić Pirovo. Na njemu se nalaze franjevački samostan, crkva i helenističko groblje.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

U blizini je i istoimena šljunčana plaža sa svim potrebnim sadržajima. Van centra grada se nalaze manje šljunčane plaže i dvije stjenovite plaže s kamenim pločama koje se spuštaju u more. Mi smo za kupanje odabrali stijene. Svidjelo nam se i što se duž cijele uvale proteže uređena šetnica (u kojoj smo baš uživali), a i van tog centra ima lijepih puteljaka kroz prirodu kojima se dolazi do uvala.

• 

• 

U jednoj od tih šetnji smo došli i do „Fortice“ tj. tvrđave Fort George III. Izgradila ju je Britanska kraljevska ratna mornarica. Gotovo 2 stoljeća je služila u vojne svrhe, a potom bila napuštena. Sada se u njoj nalazi restoran i bar, ljeti se organiziraju koncerti, razne zabave i svečanosti. S obzirom na to da se smjestila na brdašcu iznad Visa, pruža lijep pogled na grad. Zanimljiv je pogled i na otočić Host.

• 

• 

• 

• 

Komiža

Smješteni smo bili u Komiži, na zapadnoj strani otoka. Komiža je poznata kao kolijevka ribarstva, ne samo Hrvatske nego čitave istočne obale Jadrana. U mletačkoj kuli u centru grada, na obali, o toj povijesti ribarstva svjedoči Ribarski muzej. Taj, onako na prvu tipičan otočki gradić, karakteriziraju uske uličice i kuće građene oko luke.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Turistima je Komiža najprivlačnija zbog brojnih plaža u samom centru grada i bližoj okolici. Nama najbliža plaža, koju smo iz tog razloga prvu i posjetili, je bila Kamenice. Naziv je dobila po izvoru vode koji se na njoj nalazi. Zanimljivo je naići na pitku, hladnu, izvorsku vodu na plaži. I to na otoku, a poznato je kako su otoci siromašni pitkom vodom. Plaža je šljunčana, okružena stablima tamarisa i borova. Okrenuta je prema zapadu pa je popularno mjesto za gledanje zalaska sunca, ali i za izlaske. Kafić/snack bar koji se na njoj nalazi, navečer postaje klub koji je dobro poznat svima željnima zabave na otoku. Noćne izlaske tamo smo preskočili, a danju plažu posjetili samo jednom. Iako je stvarno posebna, mi smo osobe koje na plaži vole mir. Muzika koja je svirala iz kafića je bila ok, ali mi na plaži radije „slušamo tišinu“ i/ili zvuk valova.

U samom centru Komiže ima nekoliko manjih plaža. Van centra su stjenovite i šljunčane plaže među kojima je nekoliko plaža za nudiste te plaža za pse.

• 

• 

• 

• 

Mi smo se – kada nismo bili negdje drugdje na otoku, najčešće kupali na plaži zvanoj „Gusarica“. To je najveća plaža u Komiži. Smjestila se pored crkve sv. Marije, zvane „Gospa Gusarica“. Tu su crkvu iz 16. stoljeća, prema legendi, opljačkali gusari, ukravši pri tome portret Gospe. Ubrzo nakon toga njihov brod je uništila oluja, a Gospin portret su valovi donijeli natrag na plažu ispred crkve. Crkvu (i plažu) okružuju stabla borova, tamarisa i rogača, a tamo sam naišla i na endemsku Oštroglavu guštericu.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Bila mi je smiješna naša domaćica kad se šokirala čuvši gdje se kupamo. Dobili smo skoro pa „krik“ kako je to daleko! Rekla nam je da imamo plažu odmah uz smještaj, nek’ ne hodamo na drugi kraj grada. Krenula nam objašnjavati gdje je ta plaža. Objasnili smo joj da znamo za sve plaže, da nam odabrana nikako nije daleko, ali ona je svejedno ostala u nevjerici vjerojatno se pitajući što je s nama! „Daleka“ plaža na drugom kraju grada se od našeg smještaja nalazila na udaljenosti manjoj od 10 minuta lagane šetnje.

• 

• 

• 

Komiža mi je ostala u posebnom sjećanju upravo zbog ljudi koji tamo žive. Na Hvaru sam se upoznala s „pomalo“ mentalitetom, ali u Komiži je to „pomalo“ dobilo sasvim novu, nestvarnu dimenziju. Kao da sam bila u slow motion filmu, koji je još malo dodatno usporen!

Ljudima je tamo „sve ravno“, a pokreti su im tako usporeni da sam na kraju vjerojatno (čekajući da mi nešto dodaju, prodaju, odgovore) buljila u njih, šokirana i ujedno fascinirana tom usporenošću. U jednom trenutku sam se zapitala jesu tamo svi napušeni, jesam ja luda ili što se događa!? Kasnije sam prijatelja, koji zna neke ljude iz Komiže, pitala jel’ cijeli grad, od mladih do bakica i dedeka na nekim drogama, na što mi je on odgovorio „ma ima i toga, ali inače su ti oni malo posebni“. Hm, „malo“, ajd’ dobro… Inače, i narječje im je toliko posebno da kad se međusobno zapričaju, pogotovo stariji mještani – nema šanse da ih išta razumiješ. Mogu komotno reći da imaju i svoj jezik.

Vrh Hum

Komiža se smjestila podno brda Huma. Dio Visa je zapravo dosta brdovit, pa smo imali gdje planinariti. Najviši vrh otoka, Hum, je nedostupan jer se na njemu nalazi vojni objekt kojem je zabranjeno približavati se, ali može se doći do obližnje kapelice Sv. Duha. To je mjesto obilježeno kao vrh i od tamo se pruža divan pogled na Komižu i susjedne otoke – Biševo i Svetac.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Titova špilja

Zabrana dolaska na Vis
ukinuta je tek 1989. godine.

Titovu špilju zapravo čine dvije špilje skrivene na padinama Huma. Posjetili smo ih usput planinareći iz Podašpilja do vrha Huma. Do njih vodi put od 275 kamenih stepenica. Nisu tipične špilje – nemaju špiljske ukrase. Ulaz im je djelomično sazidan, nisu velike i mogu se razgledati bez dodatne rasvjete. Josip Broz Tito je u njima tajno boravio nekoliko mjeseci za vrijeme trajanja Drugog svjetskog rata. Čitav otok ima bogatu vojnu povijest. Najviše tog vojnog nasljeđa tj. čitav labirint tunela i skloništa je ostalo nakon Jugoslavenske vojske koja je otok napustila tek sredinom 1992. godine. Danas se turistički može posjetiti podzemnu vojnu bolnicu, sklonište za ratne brodove i podmornice, raketnu bazu, vojarne i razne bunkere.

• 

• 

• 

• 

• 

Kraljičina / Teutina špilja

Nakon što smo posjetili Modru špilju na obližnjem Biševu i Titove špilje, došao je red na „tipičnu“ špilju. Imala sam neke šture informacije da se na Visu nalazi špilja u kojoj je, prema antičkim piscima, dok je vladala ovim dijelom Jadrana, napadala grčki grad Issu (današnji Vis) i gusarila, povremeno boravila Ilirska kraljica Teuta. Imala sam i informaciju o mjestu gdje se špilja otprilike nalazi. Detalje sam planirala saznati na samom otoku. Međutim, ispostavilo se da domaćini znaju za postojanje špilje, ali oni s kojima smo komunicirali je nisu posjetili. Nadobudna i uporna u želji da nađem tu špilju i posjetim je – otišla sam u turistički info centar u Komiži – pitati postoji li neki organizirani izlet, radno vrijeme špilje i cijena ulaznice. I tamo saznala da ništa od toga ne postoji! Ok, bitno da špilja postoji, to znači da ćemo je Tomislav i ja sami pronaći i istražiti.

Nismo znali kakva nas avantura očekuje i prvi pokušaj je bio neuspješan. Jedno popodne smo se dovezli do sela Oključna, iz kojeg vodi put do špilje. Selo zapravo nije bilo selo kakvo smo očekivali. Našli smo se „usred ničega“ – nekoliko starih kuća i kapelica. Dalje od toga poneka kuća, tišina, sve je pusto. Tabla o postojanju špilje je tu, ali oznake gdje je početak staze prema njoj nema. Nakon što smo neko vrijeme šetajući makadamskim puteljcima pokušali naći neku živu dušu kako bi pitali u kom smjeru krenuti i bezuspješnog traženja markacije koja bi nam potvrdila da staza do špilje ipak postoji – odustali smo.

Imali smo još planova za taj dan koji je odmicao kraju, sve to vezano uz špilju je ispalo previše misteriozno i Tomislav je zaključio da nema smisla forsirati. Bila sam pomalo tužna, svjesna da vrijeme u našem rasporedu za posjet špilji nismo iskoristili i da je prilika da je posjetimo prošla.

Onda me Tomislav idući dan odmah ujutro iznenadio. Iako se njemu zapravo u Kraljičinu špilju i nije išlo, odrekao se svog planiranog odmora na plaži i rekao „ajd’ se spremi, idemo naći tu tvoju špilju“! Znala sam koliko se veselio „redu điranja, pa redu izležavanja na plaži“. Znala sam i da do tada nije bio u tipičnoj špilji i da mu uopće neće biti žao ako i ovu propusti. Nisam mu htjela remetiti planove, pa sam iz prve rekla da stvarno ne moramo ići, mislim, nije da nismo pokušali – ok, nije uspjelo i pomirila sam se s tim. Onda me pogledao onim pogledom“ možeš si misliti“, iskomentirao da ne želi da mi s Visa ostane neispunjena želja i da mu ostatak godine „žalim“ kako nismo pronašli tu špilju. Mislim da je zapravo i njega zaintrigirala i nije mi dugo trebalo da se spremim.

Pokušaj drugi – uspješan! Znajući u kom smjeru bi špilja trebala biti krenuli smo iz sela otprilike, nadajući se da ćemo putem naići na neku konkretniju stazu, na koju smo na kraju i naišli. Našli smo se na uskoj, vijugavoj stazi koja vodi rubom litice i često kroz gustu makiju. Putem smo ugledali i pokoju planinarsku markaciju. Ok, staza postoji – znači da nekud i vodi!

Nakon nekih pola sata hodanja tim terenom, znajući da hodamo sjevernom stranom otoka u smjeru Komiže, komentirali smo da ćemo, ako ne naiđemo na špilju putem, u najgorem slučaju došetati do Komiže. Nije baš jutarnja šetnja koju bi stavili u raspored, ali bilo je zanimljivo. Što je više vrijeme prolazilo, kada bi došli do nekog ugla, to smo se više pitali hoće li nas baš iza tog dočekati špilja. Nekako smo u dubini duše osjećali da ćemo je naći. Taj osjećaj je postao konkretniji kad smo naišli na stjenoviti dio staze gdje je bilo potrebno strmo se spustiti uz pomoć konopa. Ne bi se nitko spuštao tuda, niti bi bilo užeta da ne slijedi nešto bitno. Nakon nekoliko koraka napokon smo ugledali ulaz u špilju! Baš nas je razveselio što smo je našli!

• 

• 

• 

• 

Kraljičina špilja se smjestila na strmoj litici, 70 m iznad mora. Ulaz joj je visok i širok dovoljno da danje svjetlo bez problema osvjetljava prvu dvoranu. Špilja ima 5 dvorana povezanih kanalima. Još nije u potpunosti istražena, ali provedena arheološka istraživanja su pokazala da se u njoj boravilo u mlađem kamenom dobu te u ranoj fazi brončanog doba. Mi smo „istražili“ samo prve 3 dvorane, ali i to je bilo dovoljno da nas špilja oduševi. Iz prve dvorane smo se u drugu spustili pomoću užeta. Već taj prijelaz je bio prijelaz u konkretniju tamu, hladniji dio špilje i carstvo stalagmita, stalaktita i špiljskih stupova. Imali smo baterije sa sobom koje su nam u tom dijelu koristile.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Povirili smo i u treću dvoranu. Ne znajući kolika je dubina spusta kroz pukotinu koja je vodila u nju, odustali smo od toga da i tamo krenemo, ali baterijama smo uspjeli osvijetliti dobar dio da vidimo i tu dvoranu. Naše prisustvo je razbudilo šišmiše koji su u jednom trenutku dok smo bili u drugoj dvorani doletjeli iz treće. Nakratko su nas posjetili, a onda se vratili u svoju tamu.

• 

• 

Dugo smo se zadržali u prvoj dvorani. Bilo je posebno iskustvo sjediti u hladovini špilje, znati da je dijelimo s puno šišmiša, istovremeno gledati špiljske ukrase i kristale, ali i more i pritom pijuckati pivu. Da, moj dragi je ponio 2 pive kako bi nazdravili kad špilju napokon pronađemo, a pronašli smo ju dovoljno brzo da se još nisu ugrijale. Put natrag je bio laganini, znali smo što nas čeka. Baš nas se dojmio cijeli taj izlet. Tomislava toliko da je priznao da mu je to bilo jedno od boljih iskustava na Visu i od tada posjećujemo špilje po Hrvatskoj. Čak nam je (u planinarskom društvu Željezničar Zg) kupio i obilaznice „Špiljama lijepe naše“ – tako da je plan sve posjetiti.

Stiniva

Dan smo nastavili u tonu„planinarenja i špiljarenja“. Na redu je bilo ljenčarenje na plaži, ali ne na bilo kojoj već na Stinivi. Upravo na onoj koja je bila prvotni razlog mog dolaska na Vis. Stiniva izgleda veličanstveno i zakonom je zaštićeni spomenik prirode. Nastala je urušavanjem svoda špilje. Okružuju je visoke strme stijene zbog kojih je s mora jedva vidljiva jer je prolaz između njih na najužem dijelu širok samo 4 metra. Na plaži se nalazi manji ugostiteljski objekt. Šljunčana je, jednim dijelom zbog litica uvijek u sjeni, dostupna brodicom ili spuštanjem po strmoj „kozjoj“ stazi koju ne bih svakome preporučila.

Mi smo planinari pa nam je taj spust bio zanimljiv, ali pojedinci s kojima smo se mimoilazili nisu bili baš oduševljeni. Neki su čak i psovali pitajući se što im je to trebalo. Većina posjetitelja dolazi turističkim brodićima. Otplivaju do obale i odmah natrag i tada je tamo prestrašna gužva. Dobro je što to ne traje dugo, pa svi oni koji se potrude (a takvih je malo) „planinariti“ do plaže mogu uživati u polupraznoj Stinivi. Naravno, važno je i u koje doba turističke sezone se nađete tamo. Mi sam bili u drugoj polovici kolovoza, ali pretpostavljam da vas u srpnju i početkom kolovoza ništa ne može „spasiti“ od mnoštva koje želi biti na Stinivi jer, otkad je 2016. proglašena najljepšom europskom plažom, je svake godine sve popularnija.

• 

• 

• 

• 

Mene je oduševila – što stijenama, što čistim, prozirnim morem predivne boje. I nisam bila jedina. Tamo sam malo ćaskala s mladim parom iz Barcelone, čovjekom iz Irana koji je obišao cijeli svijet i curama iz Britanije. Svi oni su mi komentirali da ne vjeruju koliko je Stiniva posebna i divna.

• 

• 

Ravnik – Zelena špilja

Zelena špilja se nalazi na južnoj strani otoka Visa, na otočiću Ravniku u blizini mjesta Rukavac. Geomorfološki je spomenik. Do nje se može doći nekim od izletničkih brodova iz Komiže i Visa, ali mi smo otišli direktno u Rukavac. Tamo postoji nekoliko lokalnih taxi brodića koji će vas zapravo kad god došli – prevesti do Ravnika.

Špilju je najbolje posjetiti oko podne, zbog kuta pada sunčevih zraka u nju koje tada u moru čine nestvarne nijanse zelene boje. Ravnik je mali, nenaseljeni otočić visok samo 38 m. Na njegovom vrhu/svodu špilje postoji mali otvor kroz koji prolaze sunčeve zrake i poput nekog reflektora osvjetljavaju površinu mora. Špilja ima 2 ulaza i u nju se uplovljava barkom, a može se i uplivati. Mi smo se s čovjekom koji nas je prevezao do otočića dogovorili da prvo barkom prođemo kroz špilju, a onda da nas malo dalje od špilje sačeka dok unutra plivamo. Ta zelena boja unutar špilje, igra svjetla, sjene i valova je bila divna. Baš sam uživala plivajući u Zelenoj špilji, ali i do barke jer je more tamo svuda jako bistro i predivne boje.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Srebrna

U blizini Rukavca se nalazi i Srebrna – poznata viška plaža. Ime je dobila po srebrnom odsjaju svojih bijelih oblutaka za vrijeme mjesečine. Često se može čuti da nije samo jedna od najljepših plaža na Visu već i na čitavom Jadranu. Posjet Rukavcu i Zelenoj špilji smo iskoristili da je usput posjetimo i tamo provedemo popodne. Nakon nekoliko minuta vožnje iz Rukavca došli smo do prostranog parkinga koji se nalazi iznad Srebrne. Ni parking ni ulaz na plažu se ne naplaćuju.

Srebrnu osim bijelih oblutaka čine i stijene i kamene ploče koje su pristupačne. Okružena je borovom šumom koja pruža mnogo hladovine. Nema nikakvih posebnih sadržaja, ali na plaži postoje kabine za presvlačenje, a u blizini je i javni wc. Iako u špici ljetne sezone bude puna ljudi, pogotovo obitelji s djecom, dovoljno je prostrana da se nismo osjećali kao u mravinjaku. Priroda je tamo stvarno lijepa, more je kristalno čisto i svidjelo mi se što sam mogla istovremeno biti na stijeni i u hladu. Ne volim se sunčati, a volim boraviti na stijenama i obično kada odaberem stijenu prisiljena sam odustati od hladovine koja mi je zapravo na plaži jako važna. Na Srebrnoj nisam morala birati i baš sam uživala.

• 

• 

• 

• 

Vis ima i nekoliko pješčanih plaža i sigurno još zanimljivih skrivenih mjesta koja vrijedi pronaći i posjetiti. Jedno od takvih mjesta je i Aerodrom Wine House. Stara gostionica i vinarija smještena je u blizini nekadašnjeg ratnog aerodroma. Mi smo tamo slučajno naišli vozeći se starom cestom od Komiže do Visa. Gostionica osim domaćih vina (vugave i plavca) nudi i tradicionalnu višku hranu (komišku pogaču, marinadu od inćuna, salatu od hobotnice, kapare, sir, pršut). Domaćini vole reći da su za vrijeme 2. svjetskog rata na aerodromu zastajali Američki avioni kako bi se piloti oporavili i natočili gorivo, a kako se danas u njihovoj gostionici „zastaje po neko drugo gorivo“. I mi smo zastali i kupili nekoliko boca vina da imamo kada se vratimo doma, a i da ih dijelimo kao „suvenire“ s Visa. Prostor je zanimljiv, kao i povijesne, ratne priče koje se tamo mogu čuti.

• 

• 

• 

Čitav Vis nam se jako svidio. Bilo je zanimljivo stajati na trajektu i gledati grad Vis, prisjećati se kako nam je bilo lijepo na tom otoku i znati da ćemo se tamo sigurno nekad vratiti.

• 

• 

Vis, Vis, Vis

Dodatne info:

http://www.visinfo.org/hr/