Oštrc -noćno, novogodišnje planinarenje

Nisam ljubiteljica strke, iščekivanja ni tipičnih dočeka Nove godine. Osim nekoliko puta kada sam Novu godinu dočekala u nekom klubu, većina mojih dočeka je bila kod nekoga doma, kod mene ili u nekoj vikendici. Nikada Novu godinu nisam “čekala” negdje na otvorenom, na nekom trgu. Razlog – zimi je hladno, često i kišovito i vjetrovito, ne volim puno ljudi oko sebe, a isto tako ne volim kad se nešto slavi samo zato što „svi slave“. Imam sreću imati dečka koji me potpuno razumije i po tom pitanju, pa mi za naše dočeke ne forsiramo išta – budemo tamo gdje nam je lijepo i radimo ono što volimo neovisno o tome uklapa li se to u neke standarde ili ne. Tako je bilo i ove godine. Imali smo nekoliko opcija i do zadnjeg trena ostavili sve otvorene da vidimo kako će se situacija posložiti.

Posložila se tako da sam ja ujutro na Staru godinu pomislila kako bi bilo lijepo da u Novu godinu uđem planinareći, dočekujući je na nekom vrhu daleko od svih i svega, svjesna da sam dovoljno zdrava da mogu planinariti i dovoljno sretna jer imam dečka koji me prati i podržava kakve god ideje imala. To bi mi bio izazov – nikada nisam planinarila noću. Nikada Novu nisam dočekala na nekom planinskom vrhu, a to bi bio i moj prvi doček na otvorenom. Definitivno bi pomaknula svoje granice, što si zapravo svake godine želim i što redovito i radim.

Uvijek se trudim iskusiti nešto novo, otići negdje gdje još nisam bila i po raznim pitanjima barem malo pomaknuti neke svoje granice. A onda se probudio i moj dragi i uz poseban smiješak izjavio „znaš, ja ti imam jednu ideju…“. Obično jedno drugo zezamo na takve izjave, komentirajući „jao, ne, bolje da ne znam!“, ali ovaj puta sam mu rekla „imam i ja, ali ‘ajde ti prvi reci jer ćeš nakon moje ostati bez teksta“. I onda je izjavio – „’ajmo nas dvoje na noćno planinarenje na Oštrc!“. To je bilo to – obadvoma nam je na pamet palo nešto što nije bila nikakva opcija – znači – idemo!

Ja sam razmišljajući o toj ideji planirala predložiti Japetić ili Oštrc. Japetić jer dobro znam stazu i lagana je, a Oštrc zato što je taj vrh poseban za HPD Željezničar – planinarsko društvo u kojem smo. To je „naš vrh“ i isto znam staze do gore koje nisu zahtjevne za 1. noćno planinarenje. Pretpostavljajući da će se ta ideja svidjeti i našim prijateljima s kojima najčešće planinarimo (a s tom prijateljicom sam i imala neki dogovor da bi mogle Novu dočekati skupa – svejedno gdje) pozvali smo i njih. Ona je odmah rekla da je ideja odlična. Prijatelj je izjavio „a što neće biti hladno?“, na što sam mu rekla „sigurno hoće“. Malo je bio bez teksta. Rekla sam mu „obući ćemo se za zimsko planinarenje i mi idemo – a tebi nek’ se slegne ideja pa javi kad se odlučiš hoćeš li s nama“. Na kraju je javio da ide i on.

Oko 21 h sam izašla iz kuće, bez ikakve šminke, bez frizure, bez „svečanog“ outfita. U udobnoj i toploj opremi za planinarenje i u gojzericama – baš u onom u čemu se osjećam divno. Prijatelja smo pokupili na stanici u 21:30, prijateljicu neke 2 minute kasnije. Zanimljivo nam je bilo što tada još nije bilo vatrometa, barem dok smo se mi vozili iz Velike Gorice kroz Zagreb, do Samobora, ali 2 vatrometa na koja smo naišli su bili upravo kad smo stali da se oni ukrcaju u auto! Nekih sat vremena kasnije već smo hodali šumom kroz mrak.

Uspon kojim smo išli do Oštrca je bio kratak. Nekih pola sata planinarenja, ali nama se nešto malo odužio jer smo povremeno zastajali uživati u pogledu na mrak oko sebe i na noćno nebo koje je bilo prepuno zvjezdica. Ne sjećam se da sam ikada na kopnu vidjela tako bogato nebo. Obično u zvjezdanom nebu uživam na moru, najčešće kada ljetujemo na nekom od otoka.  Nisam znala što me čeka, pretpostavila sam da je pomalo nezgodno planinariti noću, ali ni najmanje nije! Dio staze kojom hodam mi osvjetljava naglavna lampa. Zapravo još sigurnije hodam jer je oko mene mrak i gledam to malo koliko vidim ispred sebe. Ne zujim pogledom okolo – jer „nemam što vidjeti“, što za vrijeme danjeg planinarenja redovito radim i zbog čega često zapnem o nešto na stazi.

Kratko smo se zadržali pred planinarskim domom „Željezničar“ pod Oštrcem. Sve nas je razveselilo što je dom bio zatvoren. To je značilo da nema nikakvog organiziranog dočeka na vrhu i da ćemo gore biti sami. Tako je i bilo.

Došavši na vrh neki su se dodatno obukli. Moj dragi je imao toliko slojeva na sebi da je naglo postao duplo deblji. Smiješan mi je bio tako zabundan. Meni začudo uopće nije bilo hladno. Vrijeme je bilo pravo zimsko, ali vjetar nam se smilovao i na vrhu ga uopće nije bilo. Iako tako nije izgledalo, zapravo je bilo baš svečano, atmosfera je nekako bila posebna. Nešto malo prije ponoći jedna zvjezdica je pala – nisam stigla ostalima reći „vidite tamo zvijezda pada, brzo zaželite želje“. Frendica je uspjela reći samo „zvijezda pada“, ali ispalo je da smo je svi odmah u startu vidjeli.

Dio vremena smo proveli u tišini. Uživajući u pogledu što na svjetla grada, što u nebo. U prisjećanju na godinu koja nam je na izmaku i dobrom predosjećaju za onu koja nam dolazi. Osjećala sam se baš nekako posebno zadovoljno, smireno i pozitivno. Prvi puta baš imam neki osjećaj da je ispred mene posebna godina. Dio vremena smo proveli i u smijehu, a onda je uslijedilo nazdravljanje šampanjcem, čestitanje Nove 2020. i druženje uz slatkiše i grickalice koje smo donesli sa sobom. Na vrhu smo se zadržali više od sat vremena. Svi smo se začudili kako je vrijeme brzo prošlo.

Do auta smo se spustili drugom, dužom, ali jednostavnom stazom kroz šumu. I u silasku sam uživala, pogotovo u jednom trenutku kada sam malo zastala (da fotkam cvijet), odvojila se od ekipe i sama se našla u mraku, okružena šumom…

Ja baš volim tamu. Jedan od ljepših osjećaja mi je kada posjećujem špilje pa ugasimo svjetla i ostanemo u mraku i tišini. I ostatku ekipe se svidio noćni pohod, toliko da smo komentirali da ćemo početi planinariti samo noću, osnovati neko svoje NPD (Noćno planinarsko društvo)… Po povratku u Zagreb, nakon što smo prijatelje odvezli doma, opet se na nebu našao još jedan vatromet, a na svim semaforima nas je ili čekalo ili se taman palilo zeleno svjetlo. Tako da do doma nismo stajali. Protumačili smo si to kao „znak“ da će nam u godini koja je upravo počela svi putevi i opcije biti „otvoreni“, bez puno prepreka. To ćemo još vidjeti, ono što je sigurno je da smo 2020. godinu baš posebno dočekali.

Dok pišem drugi dio ovog članka 2020. se bliži kraju. Dok sam je dočekivala imala sam dobar predosjećaj da će biti skroz posebna… Bome je bila! Ne samo za mene nego za cijeli svijet. Na žalost ne po lijepome – korona nam je svima promijenila svakodnevicu. Nas iz Zagreba i okolice je dobro prodrmao potres (i još mnogo slabijih koji su nas tresli još tjednima kasnije). Evo i na samom kraju ove godine – opet se tresemo. Ovog puta je epicentar bio u obližnjem nam Pokupskom pa razoran potres u Petrinji. Godinu završavamo uz, svako malo, neko jače podrhtavanje tla i s tugom u srcima zbog ljudi iz Petrinje i okolnih sela koji su ostali bez svojih domova. Ovaj svijet su napustili značajni hrvatski glumci, a sve ljubitelje najvažnije sporedne stvari na svijetu je rastužio odlazak Maradone. Ipak – meni je 2020. bila najbolja godina do sada – postala sam mama. ♥

Vidjevši pozitivan test na trudnoću već u siječnju sam znala da moj svijet više nikada neće biti isti. Što god se izdogađalo, meni će 2020. ostati godina koja mi je promijenila život. Tomislav i ja smo uvijek znali cijeniti ono što imamo, uživati u životu i u našem odnosu. Mislili smo da nam je tako savršeno da bolje ne može biti. Uspješno smo svladavali i razne prepreke i znamo da zajedno sve možemo. Sada je “savršeni tim” dobio pojačanje, dokaz da nam može biti i bolje, da možemo voljeti još jače i uživati još više. Veselimo se svemu što nas čeka! Nadam se da ste i svi vi koji ovo čitate, u 2020.-oj imali razloga za slavlje, sreću, zadovoljstvo i zahvalnost, ma kakva neobična i naporna godina bila. Želim vam svima sretnu 2021! 

Oštrc, Oštrc, Oštrc, Oštrc, Oštrc