Beč – Prirodoslovni muzej

Prirodoslovni muzej u Beču (Naturhistorisches Museum Wien) čini zbirka od nevjerojatnih 30 milijuna izložaka i jedan je najboljih prirodoslovnih muzeja u svijetu. Nalazi se na trgu Marije Terezije, preko puta Muzeja povijesti umjetnosti, s kojim dijeli isti vanjski izgled. Dom je Willendorfske Venere, dinosaura i mnogobrojnih životinja od kojih neke još uvijek nastanjuju naš planet. U njemu se nalaze i velike zbirke minerala, kristala, dragog kamenja, nakita, meteora te brojnih arheoloških artefakata, koje na zanimljiv i poučan način prikazuju nastajanje i mijenjanje svijeta.

• 

• 

• 

U Beču bi mogla neka 2 tjedna samo po muzejima hodati i nisam sigurna da bi mi 2 tjedna bila dovoljna. Znajući s kim imaju posla, a i da nemamo vremena biti u Beču toliko dugo da bi svi posjetili baš sve što nas tamo zanima – moj dečko i prijateljica su se dogovorili da mi zabrane da „pomahnitalo obilazim muzeje“ i da smanje izbor na samo 1! Svuda smo išli zajedno i nakon mog šoka (što je njima – da posjetim samo jedan muzej!?!?) pa prigovora, a onda i prijedloga da se možemo odvojiti i jedno popodne provesti svatko di već hoće, svi smo završili u Prirodoslovnom muzeju. Kako? Tako što sam se odlučila baš za njega, a kad sam im rekla zašto ispostavilo se da i njih zanimaju određeni izlošci od tamo. Odluka je donesena, ja ću se vratiti u Beč ili ga posjećivati „u epizodama“ dok ne posjetim svaki muzej, a to popodne smo se svi troje zaputili u Prirodoslovni. Nakon što smo platili kartu, svatko po 12 eura (90 kn), ušli smo u muzej čiji nas je izgled impresionirao, čak i prije nego smo krenuli gledati zbirke koje sadrži. Središtem dominiraju visoka, oslikana kupola na kojoj je prikazan grčki bog Sunca (Helios) te stepenice okružene stupovima koji su ukrašeni kipovima poznatih znanstvenika. Brojne dekoracije, mnogo slika i oslikani zidovi, iako prikazuju evoluciju svijeta, muzeju pomalo daju izgled nekog dvorca.

• 

• 

• 

Muzej je podijeljen u nekoliko cjelina. Prvu („Minerali i petrografija“) čine rude, stijene, razni minerali, kristali i drago kamenje. Krenuli smo polaganim korakom, ali nadobudno, vidjeti svaki izložak, pročitati o čemu se radi… Iako smo se odvojili kako bi svatko svojim tempom pratio izložbu, dečko i ja smo često jedno drugome skretali pažnju na određeni kamen koji nam se posebno svidio, a povremeno smo neke gledali zajedno i usput komentirali. Uz neke izloške smo se duže zaustavljali. Prijateljica je otišla daleko ispred nas, ali znali smo di ćemo ju naći (i vjerojatno tamo mi nju još čekati) – u dvorani s nakitom!

• 

• 

• 

• 

U četvrtoj dvorani je izloženo drago kamenje i nakit te pojedini predmeti urešeni njime. Iako nisam ljubiteljica nakita, tamo mi je pozornost privukao crni opal – jer sam imala takav tj. prsten s tim kamenom koji sam dobila od bake. Nekoliko godina sam ga kao osnovnoškolka nosila. Odraslima vjerojatno nije padalo na pamet da bi „dijete“ to nosilo, klinci tada nisu obraćali pozornost toliko na to k’o što nosi i ima na sebi, baš ih je bilo briga jel’ na mom prstu bižuterija ili dragulj, a i meni je bilo svejedno – voljela sam taj prsten jer mi je bio poklon od bake. Moja mama ga je u međuvremenu izgubila, pokušala sam naći sličan kamen, naišla sam čak na neke, ali taaako majušne da se jedva vide, a jedan nešto malo veći, ali isto zapravo sitan je imao „maglu“ i bio mutan (vjerojatno ga je netko krivo tretirao jer znam da sam ja svoj prsten npr. prilikom pranja ruku morala skidati da se kamen sapunom ne ošteti). Prvi puta, nakon svog opala sam isti tako čist kamen vidjela na izložbi i prisjetila se kako je zapravo divan bio.

• 

• 

• 

• 

• 

U 5. dvorani minerala i petrografije se nalazi najstarija i najveća svjetska zbirka meteorita. Svemir mi je oduvijek zanimljiva tema, pa me razveselilo vidjeti sve te meteorite (od kojih najveći teži 300 kg), ali i Kopernikov planetarij. Pomoću multimedijskih dijelova izložbe posjetitelji mogu provjeriti koliki bi dio Europe , pri padu određenom brzinom uništili asteroidi različitih dimenzija, ali i zaviriti u unutrašnjost različitih vrsta meteorita. Zanimljivo je bilo vidjeti i elemente iz litosfere koje svi mi imamo i u svom tijelu i u kojoj količini ih imamo (prikaz je napravljen na primjeru odrasle osobe teške 70 kg).

• 

• 

• 

• 

• 

Druga cjelina, „Geologija i paleontologija“ se proteže od 6 do 10 dvorane. U tim dvoranama je prikazana povijest Zemlje, nastanak i evolucija biljaka i životinja. Međuprostor koji vodi do dvorana 9 i 10 je rezerviran za prikaz Ledenog doba. Prezanimljiv mi je bio taj dio muzeja, pa smo se u svijetu fosila prilično zadržali.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Jedna od najvećih atrakcija muzeja su dinosauri – najveće životinje koje su ikad hodale Zemljom. Na Brijunima sam vidjela otiske njihovih stopala, a tu sam dobila priliku taknuti jednoga. Dok sam zadivljeno i znatiželjno gledala kosture svih tih grdosija oko sebe, a sa stropa je iznad mene „letio“ Pteranodon, dečko me pozvao da brzo dođem dirnuti kost dinosaura. Prvo sam pomislila „što je poludio, kakvo diranje izložaka!?!“, međutim jedan izložak, točnije bedrenu kost Sauropoda, je dopušteno dirati. Bila sam sretna k’o malo dijete, „wow, diram dinosaura koji je na Zemlji bio prije 200 milijuna godina“ – nestvarno, a opet tako stvarno. Posebna zanimljivost 10. dvorane su i 3 dinosaura u prirodnoj veličini, koja se nalaze na središnjem podiju. Dva su kosturi, a jedan je model visok 6 metara koji se giba i proizvodi zvukove. U dvorani dinosaura osim što se mogu vidjeti njihovi brojni kosturi, može se puno toga naučiti o svakom pojedinačno, te o okruženju u kojem su živjeli.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Treća cjelina, „Prapovijest“ eksponatima raspoređenima u 3 dvorane (11. do 13.) prati kulturnu revoluciju ranog čovječanstva.  Uz mnoge predmete iz različitih razdoblja, predstavljanje trenutačnih područja istraživanja, dvoranu koja je u potpunosti posvećena pretpovijesnom rudniku soli iz Hallstatta (najstarijem na svijetu) i kolekciju zlatnih predmeta, tamo se nalazi i „popularna“ Willendorfska Venera.

• 

• 

• 

• 

Upravo nam je ta skulpturica stara 29 500 godina, bila jedan od glavnih razloga za posjetiti Prirodoslovni muzej. Venera je, uz statuu „Fanny“ koja je stara 36 000 godina, izložena u posebnom kabinetu. Rado smo se prisjetili osnovnoškolskog razdoblja kada smo iz povijesti učili o Willendorfskoj Veneri. Bilo je posebno vidjeti je. Posebno smo se razveselili i u kabinetu zlatnih predmeta, gdje smo naišli i na jedan iz Hrvatske, točnije narukvicu pronađenu u Bilju, a među brojnim alatima od kamena, bjelokosti i posudama od gline naišli smo i na posudu pronađenu u Vučedolu.

• 

• 

• 

• 

• 

Kroz četrnaestu i petnaestu dvoranu, cjelinom „Antropologija“ je prikazana evolucija čovjeka. Taj dio izložbe je posebno interaktivan jer posjetitelju nudi da pomoću mikroskopa, povećala i ultrazvuka proučava virtualne kosture pri čemu im može otkriti dob, spol i uzrok smrti te da dodirom na lubanju vidi razliku između lubanje Neandertalca i Homo sapiensa. Isto tako, tamo imate mogućnost da se fotografirate kao prapovijesna osoba i da si te fotke pošaljete e-mailom.

• 

• 

• 

U 16. dvorani su prikazana dostignuća vezana uz putovanja u svemir, a u toj dvorani se nalazi i planetarij.

• 

• 

Iako to nismo znali kada smo se uputili u muzej, u 17. i 18. dvorani nas je dočekala trenutna izložba fotografija planina i ledenjaka, stare planinarske karte i časopisi, što nas je sve – budući da smo planinari, prilično razveselilo. Iako smo je znali od ranije, bilo je zanimljivo opet pročitati priču o Ötziu – Ledenom čovjeku, „planinaru“ pronađenom na ledenjaku na granici Austrije i Italije, koji se smatra najstarijom mumijom na svijetu. Ötzi je u ledu ležao 5300 godina. Pronađen je s obućom, odjećom i oružjem pored sebe, a zbog ledenih uvjeta je očuvaniji od egipatskih mumija. Iako je jedno vrijeme bio u Austriji, s obzirom na to da je pronađen u blizini doline Ötz, nakon što je kasnije utvrđeno da je ležao ipak 90 m unutar Italije, preseljen je i izložen u Južnotirolskom muzeju arheologije u talijanskom Bolzanu.

• 

• 

Nakon što smo u 3 sata prehodale kroz povijest Zemlje i svijeta, prepune dojmova, ali i pomalo umorne, prijateljica i ja smo iskoristile prostor za sjedenje u jednom od hodnika (kauče i razne sjedalice, koji se nalaze na izlazu gotovo svake dvorane, nismo do tada koristile). Ubrzo nakon što smo sjele je naišao moj dečko i rekao da nismo gotovi s muzejom. Počeo nas je poticati da krenemo dalje, a mi ga prvih nekoliko sekundi nismo shvatile ozbiljno, dok nije izgovorio „pa postoji još jedan kat – sa životinjama!“.  Ne znam kako, ali zapravo smo svi troje to smetnuli s uma, dok moj dečko nije vidio kartu muzeja i prisjetio se da to što smo se malo penjali stepenicama je bilo na područje mezanina i da na 1. katu još nismo bili. Da, stvarno, vidjeli smo svašta, ali još nismo vidjeli životinje (osim nekih specifično vezanih uz određena povijesna razdoblja i područja). Shvativši da nas čeka još toliko dvorana i mnogo izložaka, a da do zatvaranja muzeja ima još samo sat vremena, morali smo ubrzati. Popevši se na 1. kat došli smo do kafića i restorana „Kuppelhalle“. Nismo više imali vremena toliko da bi stigli popiti i/ili pojesti nešto u tom lijepom prostoru pod kupolom, a odlučili smo i da nema više zastajkivanja uz baš svaki izložak.

• 

• 

• 

Čitav prvi kat je posvećen raznolikostima životinjskog svijeta. Podijeljen je na 7 cjelina: Mikrosvijet (dvorana 21), Praživotinje, koralji i mekušci (dvorane 22 i 23), Rakovi, pauci i insekti (dvorana 24), Ribe (dvorane 25 i 26), Vodozemci i gmazovi (dvorane 27 i 28), Ptice (dvorane 29 do 32) i Sisavci (dvorane 33 do 39).

Iako smo puno bržim tempom pregledali i to područje muzeja, dali smo si vremena zaustaviti se uz neke od životinja koje su nam bile posebno zanimljive. Sat vremena u društvu leptira, pauka, morskih pasa, raža i raznih riba, krokodila i guštera, brojnih ptica, divokoza, ljenjivaca, dabrova, tuljana, slonova, žirafa, medvjeda i valjda svake životinje koja vam može pasti na pamet – jer tamo je sigurno ima, je prošao za čas!

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Izjurili smo iz muzeja doslovno dvije minute prije 18 h, kad se zatvara. Nismo daleko otišli. Ostali smo sjediti i ležati na travi uz ostale grupice ljudi koji su tamo, odmah ispred, a neki i na stepenicama muzeja, već sjedili. Shvativši da smo se nahodali, da smo već i gladni, a i umorni, smijali smo se sami sebi. Nekad smo dočekivali fajrunt vani u izlasku, čak i preko tjedna i onda ujutro išli na faks (prijateljica i ja na grafički – gdje je bilo puno seminara, pokusa iz kemije i raznih zadataka, a moj dragi na strojarstvo – gdje nema „zezancije“), svi smo uz studiranje i radili i imali energije za što god i za kuda god, a sad samo dočekali fajrunt u muzeju i bili toliko „skršeni“ da nismo odmah mogli nastaviti ikud dalje! Hoće to tako kad se približiš broju od 35 godina! U muzeju  smo proveli nešto malo više od 4 sata, a da nas „fajrunt“ nije omeo bili bi tamo i duže. Izložaka je puno i svima koji su kao i mi – da ih sve zanima, a neke stvari posebno – trebati će najmanje 4 sata za sve vidjeti. Na kraju smo se smijali i jer smo se već u prvoj dvorani čudili ekipi koja samo prolazi, bez da uopće prođu uz sve vitrine, a kamoli da pročitaju što piše ispod izložaka – e, pa takvi bi se sada nama smijali jer oni na izlazu iz muzeja nisu „skršeni“ ostali ležati na travi! Muzej je moguće obići i za puno manje vremena – ako ćete samo prošetati glavnim prolazima ili vidjeti samo jedan, određeni dio izložbe, ali čak i za to treba barem sat vremena. Savjet za sve slične nama – uzmite si slobodan dan (iako ga nećete baš cijelog provesti u muzeju). Laganini pregledajte izložbe u mezaninu, odmorite, ručajte i popijte nešto u restoranu muzeja. Nastavite s obilaskom prvog kata, a završite s kupovinom suvenira. Ja sam znala da će me bečki Prirodoslovni muzej osvojiti, a sretna sam jer je osvojio i mog dečka i frendicu. Iako se često opiru tome – mislim da imam ekipu koja će ubuduće sa mnom hodati po muzejima!