Venecija

Venecija je grad smješten na 118 otoka omeđenih s više od 170 kanala i povezanih s više od 350 mostova. Osim po svojim kanalima poznata je kao središte nekadašnje Mletačke Republike, grad gondola, karnevala, bogate povijesti i arhitekture.

Venecija je u 15. stoljeću bila
središte svjetske trgovine
i najveći lučki grad na svijetu.

Italiju sam posjetila više puta – Rim, Firencu, Milano, Rimini, a Venecija mi je, iako najbliža za posjetiti, uvijek nekako „promaknula“. Na kraju sam odlučila da neću komplicirati s čekanjem „savršenog“ trenutka i više slobodnih dana kako bi je posjetila, ni na ekipu da se okupi (jer nas je nekoliko izrazilo želju posjetiti taj grad). Bolje otići ikako – nego nikako, pa smo se prijateljica i ja usred jednog tjedna dogovorile da u Veneciju odemo nas dvije u subotu koja je dolazila, na 1 dan, izletničkim autobusom. Putovanje autobusom je prošlo dobro, a na Vaporettu (venecijanskom pomorskom autobusu) mi je bilo malo zlo. Začudile su me lagana vrtoglavica i mučnina jer sam se bezbroj puta vozila raznim plovilima i nikad nisam imala nikakve probleme, naprotiv – obožavam ploviti. Oporavila sam se čim smo se iskrcali na Slavensku obalu (Riva degli Schiavoni).

Đir po Veneciji

Od tamo smo krenuli u obilazak najvećih znamenitosti. Prvo smo zastali na mostu Milosrđa. U blizini je i Crkva Milosrđa (Chiesa della Pietà). Tako se zove jer se nalazila uz nekadašnje sirotište. U 17. stoljeću je u tom sirotištu radio Antonio Vivaldi. Pogled s mosta pada na zvonik grčke pravoslavne crkve svetog Jurja (Chiesa di San Giorgio ). Zvonik je zbog slijeganja tla ukošen. Jedan je od primjera koji pokazuju kako Venecija tone. Iako se već godinama radi na tome da „more ne proguta grad“, proces je za sada samo usporen, ne i zaustavljen. Nekoliko koraka dalje i došli smo do Mosta uzdaha (Ponte dei Sospiri) – jednog od najpoznatijih mostova u Veneciji. Građen je od bijelog kamena. Prelazili su ga zatvorenici putem od Duždeve palače do zatvora. Naziv mu je, prema legendi, dao Lord Byron, jer su zatvorenici prije ulaska u ćelije s tog mosta zadnji put imali pogled na Veneciju.

Na samom kraju naše šetnje Slavenskom obalom došli smo do Duždeve palače (Palazzo Ducale) i trga svetog Marka (Piazza San Marco). Duždeva palača me se jako dojmila. Građena je u gotičkom stilu, s nizom arkada, ali i ornamenta, a njezin noviji dio je sagrađen u renesansnom stilu. Nekada je služila kao rezidencija mletačkim duždevima, a danas je muzej bogat freskama, slikama, skulpturama i raznim umjetninama. U njoj se nalaze brojna djela poznatih umjetnika, od kojih se ističu djela Tintoretta, Veronesea i Guardia.

Trg svetog Marka je glavni gradski trg i središte Venecije uvijek puno turista. Dio trga je s jedne strane omeđen prokurativama, a s druge se nalazi impozantna Bazilika svetog Marka. Građena je bizantskim stilom, a zbog svojih pozlaćenih mozaika, skulptura i kupole poznata je i kao Zlatna crkva. Na trgu se nalaze i gradska vijećnica, s jednim od prvih javnih astronomskih satova u Europi, te zvonik sv. Marka. Zvonik je odličan vidikovac, pa se ispred njega redovito nalazi kolona ljudi koji čekaju da se popnu na njegov vrh..

Canal Grande je najduži i najširi kanal te najpoznatija „ulica“ u Veneciji. Dijeli grad na 2 dijela. S vodičem smo otišli do najstarijeg i jednog od najpoznatijih mostova koji ga premošćuju – mosta Rialto (Ponte di Rialto). To je kameni most na kojem se nalaze manji dućani, a u blizini su i tržnica, glavni vezovi za gondole te brojni kafići. Stoga je taj dio grada vrlo slikovit i uvijek prepun ljudi. Tamo smo se s vodičem dogovorili da se svi razdvojimo i istražimo grad svatko na svoj način.

Prijateljica i ja smo i ranije već imale plan „izgubiti se“ u Veneciji, pa nam se svidjelo što nam je vodič zapravo dao puno slobodnog vremena da ga iskoristimo kako želimo. Dopustile smo si da bez nekog reda i rasporeda šetamo kamo nas ulice i mostovi vode.

Uživale smo u pogledu na brojne palače smještene uz Canal Grande, naišle na brojne crkve, male ali vrlo lijepe trgove i zanimljive građevine. Čak se nismo morale puno maknuti od turističkih znamenitosti da bi se našle u dijelovima grada koji su bili gotovo pusti i to nam se baš svidjelo.

Venecija je poznata po maskama i karnevalu. Stanovnici Venecije su kroz povijest maske nosili na raznim dvorskim svečanostima, banketima, u kockarnicama, na ulici, čak i pri posjetu samostanima. Razlozi nošenja maski su bili razni, na kraju često nemoralni i polukriminalni. Iz tog razloga su maske od 1703. godine zabranjene. Donesena je odluka da ih se nosi samo za doba karnevala, kada se slavi dolazak proljeća. Danas ih se u karnevalsko doba može vidjeti posvuda.

Prijateljica i ja smo ušle u jedan od brojnih dućana u kojima se mogu kupiti. Bilo ih je stvarno puno, svih boja i oblika. Odmah po ulasku, u tom šarenilu u jednoj hrpici gdje su bile naslagane jedna na drugu sam ugledala „nešto crno“. Izvukla sam tu masku. Bila je crno – srebrna, s minimalno detalja. Prijateljica je ostala šokirana! Ona obožava boje i šarenilo i stalno mi prigovara na moje crne odabire. Iskomentirala je da je to, ne jedina crna maska u tom dućanu, nego vjerojatno u cijeloj Veneciji i da ne može vjerovati kako sam je „iskopala“! Nadala se da ću barem tamo morati popustiti sa svojim kriterijima, ali ništa od toga – crna je moja boja. Bilo mi je baš smiješno gledati ju u nevjerici i pomalo ljutu! Ona si je, naravno, kupila najšareniju masku sa zlatnim detaljima i čudesima… Svaka je našla savršenu masku za sebe.

Šetajući Venecijom često smo nailazile na skulpture i kipove krilatih lavova. Lav sv. Marka je simbol tog zaštitnika Venecije, ali i moći Mletačke Republike. Čest je dekorativan arhitektonski motiv ne samo u Veneciji, već u svim područjima koja su se nalazila u sustavu nekadašnje Mletačke Republike. Stoga ga se može vidjeti i kao dio arhitekture u Hrvatskoj, duž Dalmacije.

Na kraju dana smo posjetile Arsenal – najveći industrijski pogon u Europi, prije industrijske revolucije i mjesto gdje je još u 12. stoljeću osnovana najstarija Europska tvornica. U Arsenalu su se proizvodili dijelovi te popravljali ratni brodovi. Kasnije su se proizvodile i galije, veliki brodovi, morska užad pa čak i oružje. Kod konstrukcije brodova je, kao vanjski suradnik, pomagao i Galileo Galilei, a brzina kojom se gradilo, masovna proizvodnja i u to doba jedinstven način na koji je u Arsenalu sve funkcioniralo, inspirirali su Dantea da ga spomene u svojoj „Božanstvenoj komediji“. To glavno brodogradilište omogućilo je Mletačkoj Republici ekonomsko bogatstvo i moć i Veneciji dominaciju nad Mediteranom.

S gradom smo se pozdravile u zalazak sunca. Venecija je stvarno posebna. Mogla bi tamo provesti nekoliko dana i posjetiti i obližnje otoke Murano i Burano, ali to ću nekom drugom prilikom.