Pag – vrh Sv.Vid i grad Pag

Pag je otok koji sam posjetila nekoliko puta, ali uvijek “brzinski”. Nisam ga još istražila. Tako je bilo i ovog puta. Tomislav i ja odlučili smo da se iz Zadra nećemo doma vratiti najkraćim putem nego “malo kružiti” i dio dana provesti na Pagu.

Ovaj put sam na Pag prvi puta stigla preko mosta. Moram priznati da sve naše otoke koji su mostom povezani s kopnom nekako ne doživljavam kao “prave otoke”. Mislim, kakav mi je to otok do kojeg ne plovim!? Zbog lakše dostupnosti, po mom mišljenju, iako imaju svoje skrivene kutke i očuvanu tradiciju – svejedno su nekako previše slični mjestima i gradovima na obali. Ljeti su i napučeni čak i više nego neka od tih mjesta. Zimi ipak, na otocima, bili oni povezani s kopnom mostom ili ne – vlada tipična “otočka pustoš”.

Vrh Sv. Vid

Uputili smo se do Kolana, odakle vodi jedan od 3 markirana uspona na najviši vrh Paga – Sveti Vid. Putem do tamo – nigdje nikoga. Prvim dijelom staze koji prolazi travnatom udolinom, opet nema čovjeka za vidjeti. Ipak, naišli smo na bar neka živa bića – ovce.

Nakon toga smo došli do kamenjara i takve nepregledne pustoši da sam imala osjećaj kao da hodam po Mjesecu ili nekom “kamenom pustom planetu” (baš tako, kako je na Pagu, zamišljam površine nekih dalekih nebeskih tijela). Tamo više nije bilo ni ovaca.

Uspon nije strm, ali je zbog oštrog kamenja i povremeno grubog sipara pomalo zahtjevan.
Vrh se vidi čitavo vrijeme. Trebalo nam je do njega nekih 50 minuta.

A na vrhu, gle čuda – ljudi! I to dvije skupine. Moram priznati da mi se to baš i nije svidjelo. Pokvarilo mi je osjećaj da smo Tomislav i ja “sami na Mjesecu”, a onda mi je još zazvonio i mobitel (kolega s posla koji uvijek ima neka pitanja) i gotovo je bilo s “idilom”. Da, ok, na Zemlji sam, čak i kad odem negdje gdje to tako ne izgleda – taj osjećaj ne potraje dugo.

Čekajući da se ta neočekivana gužva na vrhu raščisti šetali smo i uživali u pogledu na Velebit i grad Pag, iako je bilo tmurno. Vidjeli smo oblake koji su “curili”, a nisu bili daleko od nas. Vjetra uopće nije bilo pa smo zaključili da, čak i ako ti kišni oblaci idu prema nama, stignemo biti brži od njih i zahtjevniji dio staze prehodati prije nego kiša počne padati.

Ekipe koje su isto kada i mi bile na vrhu krenule su natrag putem kojim su i došli, koji vodi na drugu stranu otoka, suprotnu od one s koje smo mi krenuli. Tek tada smo otišli do ruševine kapelice Sv. Vida, natpisa vrha i žiga. Našeg 100 – tog žiga u Hrvatskoj planinarskoj obilaznici. To je značilo da nas čeka posebno priznanje, ali nije bilo puno vremena za “slavlje”. Brzinski smo se cmoknuli da si čestitamo i krenuli natrag jer je nebo iznad nas bilo sve tamnije.

Silazeći s vrha sam na vlastitom primjeru spoznala kako se lako “izgubiti” na stazi i kako to može biti nezgodno. Iako je vidik bio otvoren i znala sam gdje se trebam spustiti, a i pratila sam markaciju – nakon nekoliko minuta sam digla pogled s kamenjara i skužila da sam previše udaljena od Tomislava. Jao, pa do vrha ima više staza – pratim markaciju, ali krivu, koja vodi po stazi kojom nisam došla.

Viknula sam Tomislavu da sam fulala i počela prema njemu ići nemarkiranim terenom, da se vratim na stazu na kojoj trebam biti. Nije to bila neka duga dionica. Svega 2-3 minute dodatnog hodanja, ali tek tada sam vidjela da nije svejedno kuda se hoda. Iako cijelo to prostranstvo kamenja izgleda isto i pri usponu mi je palo na pamet da markacije ni ne treba biti jer – vrh se vidi, kamenje do njega je posvuda isto, tako je svejedno kojim putem do gore – nije isto i nije svejedno! Staza ne izgleda “kao staza”, ali to ipak je. Kamenjar je na tom dijelu pitomiji i nekako se lakše hoda.

Došli smo do zemljanog terena, a kiša još ne pada. To je i bio cilj jer bi nam do tamo po mokrom kamenju bilo teško hodati. Počela je taman kada smo prelazili cestu da dođemo do auta. Dobro smo tempirali kada krenuti s vrha, a da se maksimalno moguće zadržimo na njemu.

Grad Pag

Nakon planinarenja otišli smo do grada Paga. Osjećaj da smo sami na svijetu se opet pojavio. Prođirali smo centrom grada koji je bio pust. Činjenica da putem nismo sreli nigdje nikoga je bila baš nekako neobična. Ljetna slika grada Paga je sigurno skroz drugačija. Vjerojatno od brojnih posjetitelja ne bi mogli normalno hodati ni obalom ni centrom – a sada, u prosincu – grad je nestvarno prazan.

Otišli smo do najvećih znamenitosti – kula Kamerlengo i Skrivanat, crkve Sv. Franje i crkve sv. Jurja te Benediktinskog samostana sv. Margarite

Najviše smo se zadržali na trgu na kojem se nalazi crkva Marijinog uznesenja (iz 15 stoljeća) i Knežev dvor u kojem se nalazi Galerija čipke. Pag je osim po proizvodnji soli i sira, jednako, ako ne i više od toga, poznat po Paškoj čipki. Paška čipka je zbog svoje kvalitete, zanimljivih i jedinstvenih detalja i višestoljetne tradicije izrade, od 2009. godine uvrštena u UNESCO-vu listu kulturne baštine. Naišli smo i na spomenik čipkarici. Žao mi je što je galerija bila zatvorena, pa je nisam mogla posjetiti. Ne samo galerija – sve je bilo zatvoreno – pa je izostalo isprobavanje paških delicija i kupovanje suvenira – to ćemo neki drugi put.

Zimski izlet na Pag mi je bio jedan od najneobičnijih izleta na kojima sam bila. Nekima bi možda ta pustoš bila pomalo jeziva, ali Tomislav i ja toliko ne volimo ikakve gužve i puno ljudi na okupu – da nam se takvo izdanje Paga zapravo baš svidjelo.

Putem do doma smo komentirali dojmove opet „posvuda“ provedenog vikenda. Gledajući grbove raznih mjesta i gradova kroz koje smo vozili – komentirala sam da bi svaki grad na svom grbu (i zastavi) trebao imati ono po čemu je najpoznatiji, a ne tamo nekakve lavove i tigrove koji ni ne žive na našim područjima. Dodala sam da bi Pag trebao imati čipku. Na to je Tomislav rekao: „Da, baš – prije dok su svi ratovali i nešto se dokazivali, ti bi da oni mašu tamo nekakvim čipkama – da im se svi smiju! Što, ti bi se protivnika riješila tako da se udave od smijeha!?“. Hm, da, tako gledajući – razne divlje životinje, sveci zaštitnici i slično imaju smisla. Baš sam mislila da mi je ideja super, ali prilično smo joj se nasmijali kad je Tomislav iznio mišljenje gledano iz drugog kuta. Opet nam je bilo veselo, opet smo „usred“ noći došli doma i opet smo zadovoljni vikendom koji je iza nas.