Poštak – druženje s Marsovcem

Vidjevši sliku zanimljivog monolita pomislila sam „Wow, ovo bi bilo fora vidjeti uživo! U kojoj je to državi?“. Iznenadila sam se saznavši da je ni manje ni više nego u državi u kojoj živim! I to u Lici, što mi je čak i relativno blizu! Tomislav i ja nismo baš odmah nakon moje „spoznaje“ otišli tamo, ali nismo dugo ni čekali. Prijateljica je tada radila u Zadru pa smo se s njom dogovorili da ćemo joj doći u posjet jedan vikend u prosincu, a „po putu do Zadra“ ćemo na Poštak.

Poštak (1425 m) je jedan od vrhova Ličke Plješivice – planinskog lanca dugog 100 km. Nalazi se na tromeđi Like, Dalmacije i susjedne Bosne i Hercegovine. Opet smo se probudili dok je vani bio mrak ( u 4 ujutro), izlazak sunca dočekali na putu i dan započeli planinarenjem. Došli smo do željezničke stanice Zrmanja kod Otrića, odakle počinje jedini prilaz na vrh Poštak.

Bilo je jako hladno. Zima je, ništa čudno. Meni je često ujutro dok se razbuđujem nekako prohladno (a nekad se razbuđujem dugo). Svejedno, kad sam izašla iz auta pomislila sam da ništa od planinarenja – da ću se vratiti unutra, pod dekicu. Uvijek putujem s dekicom, čak i ljeti jer mi dobro dođe dok radi klima, ako ništa za prekriti noge, ali često se „propisno ušuškam“. Tomislavu je to smiješno i stalno me zeza zbog toga. Nekad i izgledamo smiješno jer na put krenemo on u kratkoj majici, a ja u jakni i još s dekicom – kao da smo svatko u svojoj klimatskoj zoni.

Kod Otrića mu nije bilo smiješno – i njemu se povratak u auto, grijanje na najjače, a i dekica učinilo kao bolji izbor. Vjetar je prilično jako puhao što je dodatno pojačalo osjet hladnoće. Ipak, ne odustajemo mi tako lako. Odlučili smo probati, kad smo već tamo, krenuti pa vidjeti kako će nam ići. Iako sam bila dobro obučena činilo mi se da se ne mogu zagrijati kako spada i zbog toga uhvatiti neki dobar tempo hodanja koji inače ubrzo nakon što krenem hodati – uhvatim. Na našu sreću, kada smo prešli taj neki kratki, početni dio uspona i izašli iz šume – vjetar je bio puno slabiji. To nas je iznenadilo jer smo hodali otvorenim terenom, konstantno uzbrdo.

Na kraju travnatog terena i livada kojima smo hodali, u podnožju stijena ugledala sam svoj prvotni razlog za dolazak na Poštak – Marsovca! Ubrzo sam i stigla do njega. Stvarno je zanimljivo vidjeti ga uživo!

Uz njega se nalazi još monolita. Priroda je baš čudesna. Svidio nam se park tih kamenih skulptura koje je izradila.

Geolozi nastanak Marsovca
objašnjavaju eolskom
erozijom.
Noseći oštra zrnca
dolomitnog pijeska, bura je
izbrusila kamen
od kojeg su ostali samo tvrđi
dijelovi stijene.

Na tom dijelu je vjetar opet puhao, pa smo se sklonili u zavjetrinu i doručkovali. Iako su na meniju bili obični sendviči i čaj bio je to poseban doručak – u društvu Marsovca! Ne doručkuje se svaki dan s „takvim likom“.

Dalje smo nastavili strmijim usponom. Obično je Tomislav taj koji prvi stane na vrh (osim ako me ne sačeka ili namjerno ne uspori da ja stignem prva – kao što je bio primjer na Dinari – najvišem vrhu Hrvatske), ali do Poštaka sam bez „popuštanja“ stigla prva.

Zbog hladnoće nisam zastajkivala k’o inače, niti baš puno fotkala, a kad „zapičim“ onda čak i njega prestignem. Bilo je lijepo stajati na vrhu. Vidik je široko otvoren. Nama je za oko zapeo vrh Zir – jer je jedino njega sunce obasjavalo – kao da je neki reflektor bio uperen samo u njega.

Nismo se dugo zadržali. Nekih 15 –ak minuta samo. Silazak je bio brži i ugodniji. Vjetar je na kraju u potpunosti stao, a i sunce se pojavilo.

Taman prije dolaska do kamenih skulptura mimoišli smo se s većom grupom planinara. Pozdravili smo i Marsovca još jednom.

Čini mi se kao da smo „za čas“ došli do auta. Nastavili smo put do Zadra gdje smo proveli popodne i noć. Povratak iz Zadra naravno nije bio „direktno doma“. Otišli smo usput na Pag! Obožavam ta naša điranja – vožnju do nekog cilja koja nije vožnja nego izlet i avantura za sebe. Na Poštaku sam grlila Marsovca, u Zadru smo se lijepo podružili s Nadom, a na Pagu sam „hodala po Mjesecu“. Bio je to još jedan aktivan, zabavan i odličan vikend.