Baraćeve špilje

Baraćeve špilje se nalaze u Rakovici, nedaleko od Nacionalnog parka Plitvička jezera. Za posjetitelje je otvorena Gornja špilja. Tamo se još nalaze i Izvor špilja Baraćevac, Donja te Nova Baraćeva špilja.

Kad je Hrvatska u pitanju preferiram (kao i većina mojih suputnika) vožnju državnim, „starim“ cestama jer mi to otvara mogućnost da usput posjetim razne zanimljive lokacije. Baraćeve špilje su jedna od tih lokacija. Od državne ceste D1 su udaljene 15-ak minuta vožnje.

Došavši do parkinga (koji se ne plaća) vidjeli smo znak da nas do špilje čeka još 500 m duga šetnja. U špilju se ide s vodičem. Na info pultu smo saznali da je jedna grupa nekoliko minuta ranije već krenula i ako želimo da se možemo malo požuriti i dostići ih, ili čekati sat vremena do idućeg polaska. Ja sam rekla „ma nije problem, budemo se požurili za njima“. Ekipa oko mene se složila. Nisam znala da se požuriti trebamo uzbrdo! Uspon nije dug, ali s obzirnom na to da smo svi bili ubijeni od obilnog ručka i da je vani bilo vruće i sparno, prilično smo se zadihali. Hm, bitno da sam ja kupila ulaznicu s popustom na temelju važeće planinarske iskaznice – a tog trena sam izgledala svakako – samo ne k’o planinarka!

Prošli smo pored Donje špilje, pa ubrzo došli i podno ulaza u Gornju, gdje nas je vodič već čekao. Podijelio nam je kacige i zajedno smo krenuli do ulaza. Pred ulazom je bila veća grupa ljudi. Dobili smo upute da se u špilji ništa ne smije dirati, da ćemo sresti šišmiše kojih se ne treba bojati niti ih uznemiravati i da će nam možda trebati neka majica dugih rukava jer idemo na temperaturu od 9 stupnjeva Celzijusa. Razveselio me ulazak u špilju. Zanimljiv mi je taj krški podzemni svijet, a niska temperatura mi je nakon svega bila tako ugodna da mi duga majica na kraju nije trebala.

Razveselila sam se i što smo odmah sreli šišmiša – preletio nam je iznad glava. Fora su mi šišmiši, a osim što su zanimljive životinje korisne su i jer jedu komarce! Pa ima li itko da ih, ako zbog ničega drugog, zbog toga ne voli!? Špilja je zanimljiva, a zanimljive su bile i informacije koje nam je vodič pričao.

Saznali smo da je u špilji pronađena brončana ogrlica iz srednjeg vijeka, vidjeli kosti špiljskog medvjeda. Na primjeru smo vidjeli i kako osvjetljenje negativno djeluje na špilju tj. kako se zbog toga u njoj stvara mahovina. Na kraju smo nekoliko minuta proveli u potpunom mraku – kako bi doživjeli jedini pravi mrak na Zemlji. To mi nije bilo prvo takvo iskustvo. Iako nekim ljudima to vrlo brzo stvori nelagodu ja taaako uživam u tom potpunom mraku. Kad sam prvi puta to doživjela iz mene je izašlo „ajme ja bi tu na odmor“. Ovog puta sam znala što me čeka, pa sam ostala tiho i uživala.

Do izlaza smo se vratili istim putem, a onda spuštajući se kroz šumu još pričali s vodičem. Saznali smo da se zove Filip i moramo ga pohvaliti jer je osim stručnog vođenja bio i simpatičan i voljan odgovarati na naša pitanja čak i kad je tura bila gotova. Iako mu je bio već kraj radnog dana, bio je jako ugodan sugovornik.

S obzirom na to da smo u startu žurili, na kraju smo se vratili na info pult kako bi kupili suvenire. Svidio nam se izbor tradicionalnih suvenira vezanih uz taj kraj. Tamo se može kupiti i nešto za popiti te sladoled. Pored info pulta je i knjiga u koju možete upisati svoje dojmove o špilji, ali i o cjelokupnom izletištu. Da, Baraćeve špilje nisu samo jedna špilja koju se „za čas obiđe“ – obilazak traje 45 minuta do sat vremena, a onda još koji sat možete provesti u šetnji do izvora Baraćevac, uživajuću u zvuku potoka i pogledu na njegove slapiće, čitajući poučne table ili šetajući šumom, odmarajući na drvenim ležaljkama ili igrajući badminton.

Mi smo naravno odradili sve to, jedino smo „preskočili“ boravak na dječjem igralištu. Dio ekipe nije bio raspoložen za badminton, ali moj dečko i ja jesmo – baš smo se vratili u djetinjstvo! Zadnji put prije toga sam badminton igrala kad sam imala nekih 10 – 11 godina i tada sam bila baš dobra. Od tada su se stvari promijenile, pa nam je trebalo da se malo uhodamo. Nismo zapravo igrali jedno protiv drugoga, nego nam je cilj bio da lopticu što duže zadržimo u zraku. Na kraju smo bili baš ponosni na osvojeni „rekord“. Usputni posjet špilji se pretvorio u jedan lijep višesatni izlet.

Dodatne info:

https://baraceve-spilje.hr/