Blidinje se nalazi na sjeveru Hercegovine. Taj park prirode, smješten u području visokog gorja središnjih Dinarida obuhvaća područje planinskih masiva Čvrsnice i Vrana koji su povezani udolinom zvanom Dugo polje i Blidinjskim jezerom. Upravo su ta udolina i Blidinjsko jezero prijateljici i meni, na našem putu Bosnom i Hercegovinom, bili iduća stanica.
Rezervirale smo noćenje u Hajdučkim vrletima – hotelu koji se nalazi „usred ničega“, u blizini Blidinjskog jezera. I prije nego smo došle ispred Hajdučkih vrleti, čula sam da nas tamo čeka tornjak! Obožavam te pse, oduševili su me svaki put kada bi ih negdje (obično u planini) susrela. To su psi koji te skuže dok su oni tebi još van vidokruga i odmah ti svojim dubokim i glasnim lavežom daju do znanja da si na njihovom terenu. Ne laju oni ne znam koliko, jednom, dva puta maksimalno, ali to bude dovoljno moćno da se „šuma zatrese“ i da ih shvatiš i više nego ozbiljno.
Kad sam ih prvi put susrela tako velike, svjesne svoje snage, pomislila sam ok – pa ovaj pas me bez problema može pojesti. Dobra stvar je što su zapravo najcool pasmina ikad i ne pada im na pamet zamarati se tamo nekim planinarima koji „samo hodaju“, a kamo li napadati ikoga (osim ako nisi opasnost za stado ovaca koje često čuvaju). Dogodilo nam se jednom da smo pred 2 tornjaka jeli. Mislila sam da nema psa koji ne žica hranu, neovisno jel’ prije tog toliko pojeo da jedva stoji. E, pa ti tornjaci ne da nisu žicali, nego uopće nisu bili zainteresirani što mi radimo. Sjeli su sa strane i čekali da završimo. Vjerojatno su nas doživjeli k’o stado, malo drugačije od onog na koje su navikli, ali stado koje prate i čuvaju. Fascinantni su!
Ubrzo nakon što smo čule tornjaka smo i stigle i parkirale ispred hotela. Odmah smo saznale da osim „tore“, tamo žive i srna, zec i jedan manji pas mješanac. Svima im je zajedničko da su napušteni, neki su bili i ozlijeđeni, pa se osoblje hotela počelo brinuti za njih. Iako im to nije bio plan, jedan dio dvorišta im se pretvorio u neku vrstu prihvatilišta za životinje. Rastužilo me što sam saznala da mnoge pse, poput tornjaka koji nas je dočekao, kada ostare i „odrade svoje“, vlasnici jednostavno napuste. Tamo pas nije kućni ljubimac. Ima svoju zadaću, a kada je ne može ispunjavati postaje samo „trošak“, gladna usta koja treba hraniti. I prijateljici i meni je takav način razmišljanja i ponašanja prestrašan, ali utješilo nas je da taj toro koji je stvarno star, pol zubiju mu nedostaje i jedva se kreće – ima ljude koji su odlučili brinuti o njemu.
Tek nakon druženja sa životinjama smo ušle u hotel, preuzele ključ od sobe i malo se raskomotile. S obzirom na to da smo iz Sarajeva stigle i više nego site, nismo još morale jesti niti smo se htjele unutra duže zadržavati. Popodne smo iskoristile da posjetimo vrelo Jasle i Masnu Luku – šumski rezervat unutar kojeg se nalaze crkva svetog Ilije i Franjevački samostan. Čitavo to područje je pusto, pa sam ostala iznenađena kolika crkva usred ničega i zapitala se tko tu dolazi!? Kasnije sam saznala da se u toj crkvi za vrijeme većih blagdana, okupljaju kršćani iz okolnih mjesta i gradova.
Dio dana smo provele i pored Blidinjskog jezera, a u povratku do hotela smo otišle i do planinarskog doma Blidinje. Tamo su putokazi i početak planinarskih staza na obližnje vrhove. To područje je savršeno za planinarenje, ali to ću neki drugi put.
U hotel smo se vratile oko 20 h. To nas nije spriječilo da se najedemo kao da je podne. Za predjelo smo naručile uštipke i lučnicu, zajedničku porciju. Za glavno jelo prijateljica je odabrala piletinu s pečenim krumpirima, a ja punjene pljeskavice s kajmakom i krumpiriće. Dobivši uštipke i lučnicu zapitala sam se da li je konobarica možda fulala – krivo nas shvatila i donesla zapravo dvije porcije u jednoj! Uštipci kakve sam do tada jela su bili male „kuglice“. Ovi su bili veliki, dugački, bilo ih je nekoliko, a i lučnice je bilo dovoljno da se više osoba najede. Lučnica je tradicionalni hercegovački umak koji se radi od kiselog mlijeka, masla i češnjaka. Prvi puta sam jela tako nešto i u kombinaciji s uštipcima mi se baš jako svidjelo. Najele smo se predjela, čak nam je jedan uštipak ostao jer smo se sjetile da nas čekaju i glavna jela.
U međuvremenu smo od konobarice saznale da nije pogriješila – da je to stvarno jedna porcija. Rekla nam je da nam nije odmah htjela reći da možda nećemo moći pojesti i glavno jelo, ali da od glavnog jela možemo odustati ako to sad želimo. Hm, ipak smo u Bosni i Hercegovini – nema odustajanja od hrane! Došle smo spremne da ćemo jesti stalno i svuda. I porcije glavnih jela su bile velike i ukusne. Pljeskavice koje sam jela su bile punjene kajmakom i topile su se u ustima. Meni je inače nebitno koje je doba dana ili noći – uvijek mogu jesti i puno jedem, ali ta večera u Hajdučkim vrletima je čak i za mene bila izazov. Naravno, uspjela sam sve pojesti, ali toliko smo se obadvije prejele da smo se jedva popele do sobe kat iznad.
Novi dan – nova ukusna hrana. Za doručak sam pojela najveći omlet sa šunkom i sirom ikad. Svidjelo mi se što se tamo hrana priprema od domaćih sastojaka. Prilikom odjave iz hotela uočila sam da se neki domaći i tradicionalni proizvodi mogu kupiti i kao suveniri. S obzirom na to da našem putovanju nije kraj nisam mogla kupiti hranu koja bi mi se pokvarila, ali razveselilo me naići na med/sirup od borovih iglica koji sam kupila svom dragom, da i on proba nešto fino i zdravo iz tog kraja.
Pozdravile smo se s Hajdučkim vrletima, ali ne i s Blidinjem. Iduća stanica nam je bilo more, točnije Omiš, ali prije nastavka puta nekoliko sati smo provele u šetnji oko Blidinjskog jezera. Svidjela mi se priroda tamo, planinski zrak, ali i smještaj i hrana u Hajdučkim vrletima. Sigurno ću se vratiti.
blidinje, blidinje, blidinje
Dodatne info:
Bez komentara