Pelješac – Zmijino brdo, vrh Sv. Ilija

Piše Mihaela

Prehodala sam mnoge planinarske staze, bila na više od 100 hrvatskih i na nekoliko planinarskih vrhova susjednih država. Sve te staze i vrhovi su posebni na svoj način i na svakom izletu je bilo zanimljivo. Teško je odabrati najdražu planinu, samo 1 vrh ili izlet, ali Zmijino brdo i vrh Sv. Ilija mi spadaju u sami vrh najdražih.

Iako ljeto nije najbolje razdoblje za planinarenje na Zmijino brdo, dečko i ja smo ljetovali na Pelješcu i opcija da propustimo stati na njegov najviši vrh jednostavno nije postojala. Do vrha Sv. Ilija postoje 3 glavne planinarske staze (iz Orebića/Ruskovića, Bilopolja i Gornje Nakovane). Odlučili smo napraviti kružnu turu. Na taj način bolje upoznamo područje kojim hodamo i tako nam je zanimljivije. Uvijek biramo i težu i strmiju verziju uspona, a lakšu i manje strmu silaska – što zbog mojih koljena koja ne vole nizbrdice, što zbog činjenice da krenemo nadobudni, a u povratku budemo umorni. Auto smo ostavili pored samostana Gospe od Anđela u Bilopolju, gdje se nalazi start najpopularnije staze prema vrhu, ali mi ćemo se tamo spustiti. Do vrha smo krenuli iz obližnjeg zaseoka Ruskovići, do kojeg nam je trebalo 20-ak minuta hodanja.

Planinarska staza iz Ruskovića započinje građenom stazom koja prolazi kroz makiju i sitno raslinje, a nastavlja se stazom koja prati strme litice. Nakon toga smo došli do visoke šume bora i hrasta crnike. Razveselili smo se hladovini. Veselje nije dugo trajalo. Hodala sam bez problema, uživala u mirisu borova i taman si pomislila kako unatoč nešto strmijoj dionici puta, imamo dobar tempo, a onda je moje koljeno „odustalo“. Nisam pogledom zujala okolo, što obično radim, pa mi se dogodi da zapnem za nešto ili krivo stanem. Ovog puta sam baš gledala pod noge i nisam ništa krivo napravila…osim očito pretjerala s hodanjem. Osjetila sam dobro mi poznatu nestabilnost – ’’prazninu’’ kao da koljeno nestane, a ja ’’propadnem’’ jer me nema što držati, nemoć ligamenata i mišića koji u stotinki sekunde kao da se ’’ispušu’’, kao da ih nikad nije bilo! Na sreću, ovoga puta su ta nestabilnost i ’’ispuhivanje’’ bili minimalni. Štapovi su me održali stabilnom, a i nisam napravila nikakav trzaj ni čudan pokret i zapravo sam znala da mi ’’nije ništa’’. S obzirom na to da znam kako je kad je ’’svašta’’, znala sam da su mi koljeno i ligamenti samo malo popustili, da konkretnog iščašenja nema, ali da bi do njega lako moglo doći. Nisam uspjela ispružiti nogu ni zategnuti kvadriceps, napraviti osnovne vježbice kojima, kad mi se dogodi tako neki manji problem, relativno brzo vratim koljeno u normalu – što je značilo da ćemo morati malo dulje sačekati… Sreća u nesreći je bila da se to dogodilo u hladovini. Nisam htjela ranije isprobavati, jer svaki i najmanji trzaj i prerani pokušaj donose bolove i još dodatnog mirovanja (a jedan sam već imala), pa sam tek nakon pola sata opet pokušala ispružiti nogu i taj put uspjela. Elastičnu majicu mog dečka smo zavezali oko koljena, da glumi elastični zavoj, a moj dečko je umjesto cijele mene (kako je odmah predložio) za nositi dalje dobio „samo“ moj ruksak. Ja sam oprezno napravila prvih nekoliko koraka i polako smo nastavili svoj put. Strmina uspona mi je bila od pomoći jer takve dionice jačaju kvadriceps, koji mi drži koljeno da „ne bježi“ i ubrzo sam bila skoro pa skroz dobro.

Po izlasku iz šume i nakon hodanja po zemlji i kroz iznenađujuće žarko zelenu travu – došli smo do kamenih gromada i sipara! Kao da smo iz jednog svijeta u jednom koraku prešli u drugi! Otvorili su se i novi vidici. Sipar mi nije omiljen. Na prvi pogled sam si pomislila ’’neee, samo ne sipar dok sam u ovakvom stanju“, ali sam se iznenadila – staza je bila skroz ok i iako sam morala biti opreznija i sporija, nemam nikakve traume od tog sipara. Možda je za to zaslužan pogled prema ostatku Pelješca i prema moru, koji je tada uslijedio.

Na kraju tog dijela staze, znajući da je sipar iza nas, sjeli smo na kamene gromade i nekih 40 –ak minuta ostali tamo. Uživali smo u pogledu na vrhove i greben Pelješca, na Orebić koji nam je bio odmah ispod, gledali kako mala plovila rade tragove na moru, kako trajekt dolazi u orebićku luku, divili se pogledu na korčulanske otočiće od kojih nam je jedan izgledao kao srce, na grad Korčulu – promatrali gdje smo dan ranije bili, komentirali dijelove grada gledane iz nove, ptičje perspektive i fotićem zoomirali neke detalje, u daljini zamijetili Mljet i Lastovo… Još uvijek nisam znala hoću li stići do planiranog vrha, ali već to do kuda sam došla je bilo dovoljno da kažem dečku da se isplatilo krenuti na taj planinarski uspon i da mi neće biti žao ako se pokaže da je to vrhunac moga izleta.

U nastavku nas je opet dočekao drugačiji okoliš od do tada prehodanog. Nagorena šuma crnog bora, pa gusta šuma koja daje hladovinu, onda čistina kojom staza prolazi kroz grmove kadulje, pa gotovo ravna livada prekrivena zelenom travom i tratinčicama i zemljani puteljak… Bilo je zanimljivo pitati se što nas čeka dalje.

Na ulasku u novu šumsku dionicu naša je znatiželja dobila sasvim novu dimenziju. Čuli smo zvuk prolaska neke veće životinje ili čak više njih – nismo imali pojma koje, ni koliko! Zastali smo da bolje osluhnemo i shvatili da se radi o nekoj većoj skupini, a pravi upitnik nam se nadvio nad glave kad smo shvatili da zvuk dolazi od ’’tamo iznad’’ kamo nas staza vodi! Što sad?! Nećemo izmišljavati nove puteve jer smo na nepoznatom terenu, a odustajanje nije opcija koju smo htjeli razmatrati. Odlučili smo polako krenuti prateći marke i osluškujući di su životinje. Ubrzo smo čuli hrzaj – dobro je, radi se o konjima. Nismo znali jesu li divlji ili pitomi, ali pretpostavili smo da divlji konji bježe od ljudi, pa smo sigurnijim korakom nastavili dalje. Blagim usponom smo došli do nekoliko konja, a ubrzo i do kamene planinarske kuće gdje ih je bilo više. Nije dugo trebalo da skužimo da nisu divlji jer su prvi na koje smo naišli odmah došli njuškati i hodati uz nas. Ne da nisu bili divlji, nego su bili toliko pitomi i takve maze da nisam mogla vjerovati! Nikada nisam imala baš tako blizak susret s konjima. Više puta sam ih vidjela iz daljine, nekoliko puta im bila blizu, ali su bili ograđeni ili zavezani i čak i kad sam im se približila nisam ih dirala. Znam da mogu biti nezgodni, da treba paziti kako im prići, di stajati… Nisam znala kako reagiraju na strance, ali sam pretpostavila da su barem u početku nepovjerljivi i da im nije uvijek do druženja. U ovom slučaju su sva znanja i pretpostavke ’’pali u vodu’’! Ti konji su nama prišli i odmah nam dali do znanja da nas se ni malo ne boje i da su raspoloženi za upoznavanje i druženje! Od jedne kobile sam odmah u startu dobila „pusu“! Njezina velika njuška mi je prekrila lice i pola glave! Baš me iznenadila! Nakon toga sam se usudila podragati ju! Bila sam tako sretna!

Bili smo na križanju puteva. Od tamo samo jedna staza vodi do vrha, a za silazak, uz stazu kojom smo došli postoji i staza prema Bilopolju. Zbog situacije s mojom nogom plan nastao po putu je bio da nekako dođem do tamo i onda sačekam dečka dok on ode i vrati se s vrha, pa da zajedno nastavimo spuštanje tom jednostavnijom stazom kojom smo se ionako planirali spustiti. Iako mi ne bi bilo ni malo dosadno ostati s konjima, koljeno je bilo ok i osjećala sam se stabilno za nastavak planinarenja. Konji su nas dopratili do kraja borove šume, a dalje kamenjarom kroz kršku golet, smo nastavili sami i ubrzo stigli na vrh.

Sveti Ilija je zbog izdvojenog položaja Pelješca, čiji je najviši vrh, jedan od najširih vidikovaca hrvatskih planina. Uživala sam u pogledu na Hvar, Brač i Biokovo. S druge strane su pred nama bili Korčula, Lastovo i Mljet. Najviše me se dojmio pogled na sam Pelješac, na masiv oko vrha Svetog Ilije koji se proteže od sjeveroistočne do jugozapadne obale poluotoka u dužini od 6,5 i širini od 2,5 kilometra. Najviši vrh je dobio ime po ostacima kapelice Svetog Ilije, koja je stradala od udara brojnih gromova, a čitavo brdo se nekad zvalo Perunovo brdo – po staroslavenskom bogu gromova, Perunu. Danas se zove Zmijino brdo. Postoje verzije da je naziv dobilo po obliku stijena koje gledane s mora izgledaju kao zmije i da se tako zove zbog brojnih poskoka koji na njemu žive. Ne znam koja je verzija priče točna, možda su i obadvije. Mi nismo naišli ni na jednu zmiju, što uopće nije čudno s obzirom na puno ljudi koji su taj dan tuda prošli. Zmije su, ako ih i ima kao što se priča, sigurno otišle u neke skrivene i mirnije dijelove, što dalje od planinarskih staza.

O Zmijinom brdu postoje i razne priče da je ukleto, temeljene na činjenicama da se mnogi s njega nisu vratili. S obzirom na to da smo se mi prilično zadržali na vrhu, vidjeli smo gore mnogo ljudi, a neke smo sretali na stazi dok su išli prema gore, a mi se spuštali. Strašno je kako odjeveni, točnije goli, planinare. Sunce je jako, teren je često otvoren, hoda se po kamenjaru, put do vrha s koje god strane se krene nije kratak… Mi smo planinarili u dugim hlačama, za vrijeme boravka na vrhu po kratkim majicama stavili i duge – da nas (iako smo imali i kremu za sunčanje) štite od sunca i vjetra. Imali smo i rezervne majice pa se presvukli iz oznojenih i mokrih. Moj dečko je imao šiltericu, a ja buff koji mi nije padalo na pamet skidati s glave, a gojzerice su, naravno pod normalno, bile na nogama. U ruksacima je ukupno bilo 6 litara tekućine – većinom vode i nešto sokova. Nas dvoje smo naspram svih ostalih izgledali k’o čudaci! Bilo je nešto malo onih koji su bili u tenisicama, neki su imali i šilterice, ali svi su bili u kratkim hlačama i majicama – i takvi su još donekle izgledali ’’spremno’’ za planinarenje, a ostali… – jao! Tipovi samo u kratkim hlačama, s plaže krenuli ’’malo usput’’ do vrha (2 su bila baš spaljena od sunca da me zabolilo gledati ih), žene u badićima preko kojih je samo prebačena šupljikava majica koja im je malo duža od struka ili oko struka zavezan pareo, svi u sandalama i japankama..! Čak je u jednoj od tih ’’golih grupa’’ na koje smo naišli bila jedna u kojoj je bilo i djece osnovnoškolske dobi koja su isto bila skroz neprikladno odjevena za planinu. Nisu imali ni dovoljno tekućine jer ruksake nisu nosili, a samo su 2 čovjeka nosila po bocu vode (bilo ih je četvero odraslih i troje djece). Neki koje smo sretali su imali manje ruksake, jedna žena torbu za plažu, a redovito nitko ništa osim bočice od pola litre vode u ruci, neki ni to. Ja, koja nemam baš neki osjećaj žeđi čak ni nakon slane hrane, ni kada planinarim i redovito mi treba puno manje tekućine nego ’’normalnom čovjeku’’, se ne bi ni u ludilu usudila ići na planinarski izlet – da je najlakši i da nije ljeto, sa samo pola litre vode! Nagledali smo se svega, ali ide ekipa, samouvjereno, susreću slične sebi, pa u njihovom svemiru mi nismo normalni – i onda se svi čude kad se nesreća dogodi! Nije brdo ukleto, nego ljudska glupost stvarno nema kraja.

Po silasku s vrha smo još jednom nakratko pozdravili konje, a onda krenuli prema dolje stazom koja u početku ide kroz šumu, a kasnije se nastavlja zapadnom stranom brda po otvorenom terenu i siparu. Sipar mi nije bio problematičan za hodanje jer staza nije bila strma. Problem je bilo sunce, koje je neumorno grijalo iako je već bilo prošlo 16 h. Ne mogu zamisliti kako su neki od onih turista koje smo sreli na vrhu, uzbrdo išli po toj dionici oko 14 h! Pogled u daljinu je i dalje bio zadivljujuć. Nas je posebno privukao pogled na obližnje destinacije – Orebić i staru jezgru grada Korčule, koji su od tamo bili ’’kao na dlanu’’!

Napravili smo divnu kružnu turu, na tako zapravo malom prostoru u odnosu na neka brda i planine, uspjeli prehodati razne vrste terena – od zemlje, livade, do kamenjara, sipara i stijena, uživali u šumama, bojama raznog cvijeća i mirisima mediteranskog bilja, otvorenim vidicima na čitav južni dio Hrvatske obale i otoka. Susreli smo guštera, leptire i podružili se s krdom predivnih konja… Zmijino brdo nas je osvojilo! Bio je to tako lijep izlet, da je moje koljeno, koje nije ’’mala stvar’’ pogotovo kad „zašteka“, ostalo – ne u drugom planu, nego u ’’nekom’’. Prve asocijacije i sjećanja na taj izlet su mi konji, pogled s vrha na ostatak Pelješca, miris kadulje, pogled na Korčulu, pa sve ostalo i onda nekad, negdje pri kraju – ’’koljeno me zezalo’’. Presretna sam što mi je dopustilo da odradim taj izlet turom kakvu smo u startu isplanirali, jer se pokazala odličnom. Auto nas je dočekao u hladovini, što nas je prilično razveselilo, kao i činjenica da smo uspješno došli do njega.