Prva i jedina asocijacija na Biševo mi je dugo bila Modra špilja. Sada su mi asocijacije na taj otok i izoliranost, mir, tirkizno more i pješčane plaže.
Biševo je otok smješten oko 5 kilometara jugozapadno od Komiže na Visu, s kojom je oduvijek vezan. Iz Komiže zimi 4 puta tjedno (ako to vrijeme ne dopusti i rjeđe) do Biševa vozi državna brodska linija (pruga). Ljeti je situacija drugačija – jer osim državnom linijom do Biševa Vam se kao prijevoz nude brojni izletnički i taxi brodovi.
Najudaljeniji je naseljeni otok. Nekada je na Biševu u 8 naselja živjelo 200-tinjak stanovnika koji su se bavili ribarstvom, uzgojem vinove loze, maslina i smokava, a danas ih je samo 10-ak. I vinograda je puno manje, ali na Biševu se i dalje proizvodi odlično vino – Plavac mali. Glavna gospodarska grana je, ponajviše zbog Modre špilje koju godišnje posjeti i do 100 000 gostiju, postao turizam.
biševo je najudaljeniji naseljeni otok, a biševski kanal (između biševa i komiže) jedan od najopasnijih morskih prijelaza u hrvatskoj!
Planirajući ljetovanje na Visu u plan sam uključila i posjet Biševu – „jer se to podrazumijeva“. Došavši na Vis, dečko i ja smo odmah prvi dan saznali da se ništa „ne podrazumijeva“ i da zapravo imamo sreće jer ćemo „za koji dan“ ipak moći do tamo. Začudila sam se jer smo došli ljeti i vrijeme je bilo lijepo, ali domaćini su nam rekli da su morske struje i more između Komiže i Biševa često nemirni, da je Biševo zbog svoj položaja izloženo vjetrovima sa svih strana i visokim valovima, a kanal između Komiže i Biševa jedan od najopasnijih morskih prijelaza u Hrvatskoj. Saznali smo i da tjedan dana ranije situacija nije bila sigurna za plovidbu, ali da se vrijeme popravlja. Iako se nama svaki dan tamo činio savršen, prvom prilikom smo dogovorili izlet. Imajući na umu koliko ljudi posjećuje Modru špilju htjeli smo biti sigurni da ćemo osigurati svoje mjesto u jednom od turističkih brodova, pa smo većer prije prošetali Komiškom rivom i u razgovoru s prodavačima izleta saznali sve što nas je zanimalo. Mjesto ne treba rezervirati, ali treba doći nekih 20 minuta prije polaska. Od nekoliko izleta po Visu, kombinacije izleta na Biševo i određene lokalitete na Visu, nudile su se 2 opcije koje su uključivale samo posjet Biševu. Kratka – posjet Modroj špilji i duga koja je uključivala i posjet uvali Porat. Naravno da smo se odlučili za „dugi izlet“ jer smo osim Modre špilje htjeli upoznati i ostatak Biševa i provesti dan tamo. Cijena takvog izleta po osobi je bila 150 kn, a ulaznica u Modru špilju se dodatno plaća 70 kn. Iz Komiže smo isplovili u 10h. Četrdeset minuta kasnije smo stigli u Mezoporat na Biševu.
Dočekala nas je prilična gužva. Turistički brodovi su pristizali, a čamci kojima se ide u Modru špilju su se neprestalno izmjenjivali. Kupili smo karte i na monitoru provjerili koliko je posjetitelja ispred nas. Ja sam imala kartu broj 488, a na redu za ukrcaj je pisalo 380! Isprva sam pomislila „jao, ovo će potrajati“, ali zapravo nismo dugo čekali (nekih 20-ak minuta). Turista je stvarno puno, ali brzo to ide. Malo smo prošetali i kupili suvenire i već je došao red na ukrcaj.
modru špilju godišnje posjeti
do 100 000 posjetitelja.
Do špilje se ide čamcem. Ta vožnja traje nekoliko minuta. Uživajući u pogledu na stijene u jednom trenutku smo uočili i podvodnu stijenu/hrid preko koje smo trebali prijeći. Dečko i ja smo se pogledali onim pogledom „kako ćemo to uspjeti bez da zapnemo?!“ ,ali naš vodič je tuda prošao bezbroj puta i bez problema to napravio opet. More je tamo taaako bistro da ti se stvarno sve čini kao da je na nekoliko centimetara odmah ispod površine, a očito nije!
Modra špilja je za javnost dostupna od 1884. godine, kada je njezin manji otvor umjetno produbljen kako bi se u nju moglo ući. Taj otvor nema utjecaja na svjetlost u špilji. Drugi, podvodni otvor je veći i kroz njega prodire sunčeva svjetlost koja, lomeći se kroz vodu i odbijajući se od bijelog dna, špilji daje prepoznatljivu srebrno plavu boju. Najbolje ju je posjetiti oko podneva. Tada su sunčeve zrake pod najboljim kutem pada pa je i osvjetljenje špilje tada najbolje. Došavši pred ulaz vodič je ugasio motor čamca i počeo veslati. Otvor ulaza je taman toliki da čamac može proći, s time da smo morali sagnuti glave kako ne bi zapeli.
Unutrašnjost špilje je fascinantna! Boja mora je toliko intenzivno svjetleće plava da na nekim dijelovima izgleda kao da je ispod površine netko uključio reflektor. More je jako čisto i bistro pa je vidljivost kroz njega jako dobra. Stijene pod morem izgledaju srebrno, a iznad plavo. Nestvarno. Ne može se to opisati riječima ni dočarati fotkama. Kratko smo bili u špilji, 10 minuta. Zapravo smo napravili samo 1 krug unutar špilje, polagano ali bez zadržavanja. Istovremeno su unutra bila još 3 čamca. Ide se baš po nekoj „putanji“. Više nije dozvoljeno plivanje ni duže zadržavanje. Sve ide „kao po traci“, što mi se nije svidjelo, ali ima i to svojih prednosti – jer da se svi zadržavaju koliko bi htjeli, puno manje ljudi bi je uspjelo vidjeti, a ja bi puno duže od 20-ak minuta čekala da svoj obilazak špilje odrade onih 100 – tinjak ljudi koji su kartu kupili prije mene.
Po povratku iz Modre špilje nastavili smo vožnju izletničkim brodom do uvale Porat. Putem smo se divili stijenovitim obalama otoka Biševa, a onda došli u zaklonjenu uvalu, do pješčane plaže koju je naš vodić izleta nazvao najljepšom na otoku, a ja bi rekla da je jedna od najljepših i kada uračunamo općenito sve hrvatske plaže
Ne volim pješčane plaže pa sam se već ranije počela pripremati na to da ću jedno popodne ipak provesti na jednoj takvoj. U uvalu Porat sam stigla pozitivno raspoložena, „pomirena“ s činjenicom da ću još k’o zna koliko nakon izleta na Biševo „vaditi“ iz kose i od svakud nekud sa sebe i iz stvari koje ću imati sa sobom, pijesak s njegove plaže. Osim tog pijeska kojeg nakon posjeta pješčanim plažama ima posvuda, ne volim ih jer mi često izgledaju ne baš čisto, more zbog pijeska bude mutno i isto djeluje blatnjavo, često je plitko što isto ne volim… Tako da pješčane plaže izbjegavam, ali drago mi je da ovu nisam izbjegla!
More je tamo toliko čisto da ni pijesak ne smeta njegovoj bistrini. Plaža je polu-pusta, smještena „usred ničega“. Plićak nije beskrajan. Vrlo brzo se dopliva do dubine, a u blizini u stijenama je „rupa“ koju sam naravno išla istražiti. Doplivavši do nje došla sam do neke male špilje u koju sam uplivala. Baš mi je to bilo zanimljivo. Stijene koje okružuju uvalu su pristupačne, pa sam se po izlasku iz špiljice popela na jednu i tamo ostala sunčati. Veći dio dana sam ipak provela na pijesku, u hladovini. Miris borova, tišina i pogled na predivno tirkizno more su me toliko opustili da sam se na kraju još s dečkom glupirala u pijesku – dopustila mu da me „zakopa“, sjedeći i ležeći u plićaku glumila „čudovište iz močvare“ kad se taj pijesak u kombinaciji s morem pretvorio u „blato“…
Iako je bilo turista koji su došli izletničkim brodom, a i nešto onih koji ljetuju na Biševu, plaža je bila prilično pusta. Začudilo me što više ljudi ne bira te duže verzije izleta. Od naše grupe, nekih 30 ljudi, samo nas je 6 izabralo posjetiti Porat, ostali su se vratili u Komižu. Osim sunčanja i plivanja, što se podrazumijeva odabirom izleta koji obuhvaća slobodno vrijeme na plaži, u uvali Porat se može provesti vrijeme i u restoranu koji nudi frišku ribu, domaću hranu i biševska vina. Mi smo slobodno vrijeme iskoristili da brzinski prođiramo i po unutrašnjosti otoka.
Vrijeme za povratak je brzo došlo. Hodajući po raznobojnim mrežama koje su bile na molu, iskomentirala sam dečku da, s obzirom kako nespretna znam biti, postoji mogućnost da se zapetljam u njih i propustim ukrcaj u brod koji nas je već čekao. On mi je na to odgovorio „ja bi da se mi tu preselimo!“. Biševo nas se dojmilo – tako je izolirano od svijeta. Da bi kupili stvari u dućanu, malobrojni stanovnici moraju ploviti do susjednog Visa, jedinog s kojim su povezani, a koji je isto jedan od naših izoliranijih otoka, gotovo dva i pol sata vožnje trajektom udaljen od Splita. Otok nema sustava vodoopskrbe. Ceste često nisu ceste nego širi makadamski putevi. Priroda je netaknuta i divlja. Napuštena mjesta izgledaju pomalo sablasno, a opet baš ta pustoš i netaknuta priroda Biševu istovremeno daju ljepotu i posebnu energiju.
Ljudi koji žive tamo moraju biti čvrsti – što psihički, pogotovo zimi kada na otoku nema gotovo nikoga, što fizički – kako bi mogli raditi na svojim posjedima i proizvoditi sve što im je potrebno za život, a isto tako i sami graditi i popravljati sve što zatreba – jer tamo nema druge opcije. Nema nekog drugog k’o će nešto napraviti, ne možeš si naručiti ručak/dostavu, ako ti se neki uređaj pokvari – nemaš gdje na otoku kupiti novi… Ne smiješ se ni razboljeti jer Vis nije tako blizu kao što se čini, a Split je često predaleko. Ljudi su primorani surađivati s prirodom i uzdati se sami u sebe. Otočani često kažu da su zbog svog života na otoku istovremeno blagoslovljeni i prokleti. Imaju svoj mali svijet, često raj za sebe, ali isto tako taj raj ponekad zbog izoliranosti, nepovezanosti s kopnom i često zbog vremenskih neprilika nemogućnosti da se ikako dođe do kopna i većih gradova, može postati pakao. Od svih otoka na kojima sam bila čini mi se da se te dvije krajnosti na Biševu najviše osjete. To nije otok za svakoga, ali baš u tome je njegova čarolija.
I u povratku smo uživali gledajući obale Biševa, ali i upoznali to nemirno more. Iako je dan i dalje bio tipičan ljetni, sunčan i topao, polako mu se bližio kraj, a kako je odmicao tako je more postajalo nemirnije pa se brod kojim smo plovili činio manji i lakši nego kad smo dolazili jer su nas valovi prilično ljuljali. Modru špilju svakako treba posjetiti, a ja bi rekla i čitav otok – barem na jedan dan, a ako ste raspoloženi za robinzonski odmor, možda i život – onda i na duže!
biševo, biševo
Bez komentara