Porto je jedan od najstarijih europskih gradova. Smješten je uz obale rijeke Douro, u blizini Atlantskog oceana. To je grad – luka, specifičan po šarenim fasadama i zanimljivoj arhitekturi, gastronomiji, ukusnom vinu i ugodnoj atmosferi. Porto je grad koji me u kratkom vremenu potpuno osvojio.
U Portu sam na neki način završio slučajno. Nakon što sam završio Camino Primitivo i poslije toga otišao do Muxie i Fistere na obali Atlantika, počeo sam svoj boravak u Španjolskoj privoditi kraju. Imao sam još slobodnih dana pa mi je plan bio vratiti se vlakom ili autobusom do Madrida, eventualno provesti koji dan tamo i direktnim letom se iz Madrida vratiti u Zagreb.
Mihaela je, čim sam došao do Fisterre i time odradio pješački dio puta koji sam planirao odraditi, izjavila „zašto bi se vraćao doma od tamo ili iz Madrida!? Zašto ne bi letio natrag iz Porta, posjetio i taj grad? Barem razmisli o toj opciji.“ Da, ona uvijek na temelju 1 ideje dobije još 5 i nije osoba koja putuje direktno od točke A do točke B nego po putu otvori još barem nekoliko opcija „kad je već tamo blizu“. Suživot s njom je očito ostavio traga i na meni, jer osim što sam zavolio putovati – i ja sam počeo uviđati zanimljivosti takvog načina putovanja.
Ok, nikada nisam bio u Portugalu, blizu mi je, zašto ne… Poslušao sam je i kupio kartu za let iz Porta, s presjedanjem u Barceloni. Vratio sam se u Santiago de Compostelu (kupiti suvenire koje mi se dok sam pješačio nije dalo nositi), gdje sam prenoćio i nakon toga otputovao u Vigo. Plan mi je bio tamo provesti 1 dan i idući rano ujutro krenuti prema Portu, ali na kraju sam se u Vigu zadržao jedva dva sata. Informirajući se na autobusnom kolodvoru o autobusnim linijama i cijeni puta, ispalo je da mi jedan autobus za Porto ide „odmah“ i nekako sam impulzivno odlučio sjesti baš u taj i „propustiti Vigo“.
Od Porta nisam imao nikakva očekivanja. Nisam znao po čemu je taj grad poznat ni zanimljiv, ali nekako sam se veselio upoznati ga, a za to sam imao vremena 2 dana. Odmah po dolasku uočio sam glavnu znamenitost Porta, ali i čitavog Portugala – azulejos keramičke pločice kojima su obložena pročelja kuća, zgrada, palača, čak i crkvi, ali i unutrašnjost nekih građevina (npr. glavnog kolodvora) – točnije tih pločica ima posvuda! Svidjelo mi se to šarenilo. Te dekorativne keramičke pločice su Maursko nasljeđe. U početku su bile oslikane geometrijskim motivima, a nakon protjerivanja Maura s Pirenejskog poluotoka i propasti arapske vlasti, islamske motive su zamijenili europski i kršćanski. Kroz godine se na pločicama našlo sve više tema i boja te su postale važan dio portugalske arhitekture.
Kako bi mogao grad obilaziti pješice smjestio sam se u samom centru – u hostelu Bluesock. Lokacija hostela je odlična, lijepo je uređen i mislim da je dobra opcija za sve koji dođu posjetiti Porto na 2-3 dana.
Portom protječe rijeka Douro, uz koju se smjestio i stari/povijesni centar grada koji je pod UNESCO –vom zaštitom kao kulturna svjetska baština – Ribeira. Pitoreskni glavni trg i šetnica uz obalu rijeke glavno su okupljalište turista. U jednom od brojnih kafića tamo sam probao poznati portugalski kremasti kolačić – Pastéis de Nata. Ta slastica na bazi kreme od žumanjaka se u Portugalu jede „stalno“ – kao doručak, međuobrok, desert.
Francesinhu (prijevod – „mala Francuskinja“) – poznati sendvič iz Porta nisam probao, iako sam to planirao. Razlog – u Portu sam ručao u sendvič baru A Sandeira do Porto. Oduševio sam se finom kremastom juhom i sendvičem od piletine s umacima, jabukom i raznim začinima (to mi je bio najbolji sendvič koji sam ikad probao), a svidio mi se i desert i ugođaj tog mini restorana. Odlučio sam tamo jesti i večeru, gdje sam naručio drugi sendvič – s pršutom, pljesnivim sirom i mangom, te začinima i umakom. Sendvič je isto tako bio fenomenalan, i nije mi bilo nimalo žao što nisam probao Franceshinu. Za probu sam naručio i njihovo poznato vino. Osim po ukusnoj hrani, Porto je poznat i po svome vinu Portu – jakom desertnom vinu koje se proizvodi u dolini rijeke Douro.
Šetajući Portom naišao sam na mnoge crkve. Posjetio sam katedralu, koja na prvi pogled izgleda kao neka tvrđava. S trga ispred katedrale se pruža lijep pogled na grad.
Porto je poznat i kao grad mostova, od kojih se posebno ističe (čak toliko da se smatra najprepoznatljivijom građevinom Porta) Dom Luís I. Njegova konstrukcija podsjeća na Eiffelov toranj, što nije slučajnost. Naime, taj most (kao i obližnji mu Dona Maria Pia) je napravila tvrtka Gustavea Eiffela, a isprojektirao ga je njegov poslovni partner, inženjer Théophile Seyrig. Iako sam već iz hostelske sobe imao pogled na taj most i cijeli dan mu bio blizu s obzirom na to da se nalazi u samom centru grada, tek sam ga navečer posjetio tj. prehodao.
Dom Lui I povezuje Ribeiru i Gaiu, a sastoji se od dvije razine – donjom prometuju automobili, a gornjom gradski metro. Pješacima je omogućeno hodati na obje razine, a ja sam išao gornjom. Nisam mislio da mi prelaženje mosta može biti tako zanimljivo iskustvo. Osim pogleda koji je bio lijep, posebno me se dojmilo hodati dok su prolazili tramvaji jer se most nekako klimao i baš sam osjetio vibracije i kako se „miče“. Nisam se osjećao baš sigurno! Iznenadio sam se vidjevši neke klince koji, kada skupe određenu svotu novca od prolaznika – za njih i usputne gledatelje skaču s prve razine mosta u rijeku.
Čim sam prešao most došao sam do manastira (Mosteiro da Serra de Pilar) pored kojeg je park za koji sam čuo da je poznato mjesto za gledanje zalaska sunca. Tamo je već bilo puno ljudi, ali našao sam dio gdje sam sjeo. Pogled na rijeku Douro i njezine obale tako u zalazak je bio posebno lijep. Atmosfera je bila puno drugačija nego koji dan ranije dok sam zalazak gledao u Fisterri na plaži. Tu su ljudi čavrljali, svi su bili društveni, a na kraju, kada je sunce zašlo svi su zapljeskali – kao da su gledali neku predstavu. Svejedno, bilo je lijepo.
Idućeg dana sam u svoj obilazak Portom krenuo ranije ujutro i prvo otišao do knjižare Lello (Livraria Lello). To nije „obična“ knjižara. Smatra se jednom od najljepših na svijetu, a posebno je poznata svim obožavateljima Harry-a Pottera. J.K.Rowling, koja je jedno vrijeme živjela u Portu i bila svakodnevni gost kafića knjižare, je inspirirana Portom (katedralom, crkvom Clerigos, knjižnicom Joanina) i knjižarom Lello (ponajviše njezinim prepoznatljivim crvenim stubištem) upravo tamo pisala prva poglavlja svog najpoznatijeg djela. Između interijera knjižare i određenih lokacija u Portu te opisa interijera i nekih lokacija iz knjiga postoji jako velika sličnost.
Nisam čitao Harry Pottera, ali kada sam se dan ranije slučajno našao ispred knjižare Lello i nazvao Mihaelu da joj kažem gdje sam – odslušao sam razloge iz kojih „moram“ ući u tu knjižaru, ako ne zbog sebe – onda u njezino ime. Ona, osim što jaaako voli knjige (i naš dom pokušava pretvoriti u knjižnicu) je kao klinka gledala neki dokumentarac u kojem je bila predstavljena i knjižara Lello i tada je poželjela živjeti u takvoj „kući“.
Ulaz u knjižaru se plaća, 5 eura (koji se u slučaju kupovine nečega u knjižari odbijaju od cijene). Iako se otvara u 9:30 h bio sam tamo prije 9:00. Ja i ispred mene hrpetina ljudi! Stajanje u redu dok se knjižara uopće otvori i sva ta gužva koja će se onda stvoriti unutra bili su dovoljan razlog da odmah odustanem. Nazvao sam Mihaelu da joj kažem da sam, iako me i nije zanimala htio vidjeti tu knjižaru, ali da će ipak morati sama otići tamo.
Otišao sam do obližnje crkve (Igreja dos Clérigos) i tornja Clérigos. Ulaz u crkvu se ne naplaćuje, ali ulaznica za toranj, koja uključuje i posjet muzeju unutar crkve dođe 5 eura. Nakon što sam bio u crkvi i posjetio muzej, popeo sam se po 225 uskih stepenica da bi došao na vrh tornja. Toranj Clérigos je visok 76 metara i s njega se, sa svih strana pruža predivan pogled na grad.
Upoznavanje grada sam nastavio šetajući uličicama, trgovima, ponekim parkom, bez nekog plana. Porto je stvarno šarolik grad. Baš sam uživao u toj šetnji.
Porto je prepun suvenirnica. Uz razne magnete s motivima azulejosa, nakit, marame i figurice s motivima riba (srdelica koje su u gastronomiji Porta veoma zastupljene), nezaobilaznih suvenira na temu nogometa i Ronalda, nude se i brojni proizvodi od pluta. Tamo sam saznao da je Porto poznat i po tome, točnije da je Portugal zaslužan za čak 50 % svjetske proizvodnje pluta godišnje. Iako je izbor bio velik, naišao sam na zanimljivu plutenu torbicu za Mihaelu, koja ju je oduševila.
Popodne sam proveo malo izvan centra grada. Otišao sam do ušća rijeke Douro u Atlantski ocean. Proveo tamo vrijeme tamo u rezervatu prirode i šetajući pješčanim plažama Gaie (na jednoj sam se i zadržao i namočio noge u oceanu). Više o tome kako mi je tamo bilo možete pročitati u članku Rezervat prirode – Estuarij rijeke Douro.
Od Porta sam se oprostio večernjom šetnjom Ribeirom koja je, kao i danju bila puna ljudi. Let sam imao rano ujutro. S obzirom na presjedanje u Barceloni tamo sam isto proveo dio dana tj. imao nekih 6 sati za mini šetnju gradom, ali nekako Porto računam kao posljednju stanicu svog 22-dnevnog putovanja. Drago mi je da sam na kraju posjetio taj grad, ostavio je na mene baš poseban dojam.
Bez komentara