Klek

Klek je popularno i poznato planinarsko odredište u Hrvatskoj. Prepoznatljivog je i zanimljivog oblika pa se često naziva i „div koji spava“. Glavu diva čini 200 m visoka stijena, trbuh mu je hrbat planine, a noge dvije niže stijene (Klečice). Div spava nad Ogulinom, a planinarska staza započinje u obližnjem selu Bjelskom.

Osim što me Klek asocira na Regoča i s veseljem se prisjetim Priča iz davnine Ivane Brlić – Mažuranić, na spomen Kleka se meni, a i mnogima stvori asocijacija na vještice. Prema legendi, na Kleku su se u olujnim noćima okupljali razni vilenjaci, vile, ali i zlodusi i vještice koje su na vrhu u ponoć plesale kolo i pjevale. Mi smo se tim područjem klečkih vještica prema vrhu Kleka uputili najkraćom, ali najstrmijom stazom. Vještice putem nismo sreli, naišli smo tek na nekoliko velikih puževa, pokojeg pauka i jednog sljepića.

Uspon do planinarskog doma Klek nije zahtjevan. Nakon što dođete do doma slijedi nešto zahtjevnija staza i uspon po stijeni koji je osiguran užetom i sajlama. Taj uspon kad je kišno i stijena mokra treba izbjegavati. Iako sam bila neispavana i posebno morala paziti kako se na nekim dijelovima staze krećem, nije mi promaknulo u stijeni ipak vidjeti vješticu, točnije profil njezina lica! Svoj svoga prepozna, rekli bi neki!

Vidici su lijepi već s platoa pod vrhom, a i sa samog vrha s kojeg se vide Klečice, jezero Sabljaci, Ogulin, Risnjak, Bjelolasica… Natrag smo se vratili istim putem. Na stijeni je bilo malo otpenjavanja. Neki detalji, koji su mi pri usponu bili zahtjevniji, pri silasku su bili skroz drugačiji. Prošla sam ih bez da sam uopće skužila da su to „oni nezgodni“. Zanimljivo mi je to kako su u prirodi stvari jednostavne i daju se primijeniti u svakodnevnom životu. Puno toga nije teško i problemi su lakše rješivi ako im pristupiš iz drugog smjera, pogledaš iz nekog drugog kuta… Bilo mi je lijepo na Kleku. Idući put ću do vrha na metli (za vrijeme trajanja Festivala bajke koji se svake godine održava u lipnju u Ogulinu, a žene do vrha idu noseći metle).